Nikolaj Vasiljevič Gogolj: ‘Smijeh kroz suze’ utemeljitelja modernog ruskog realizma
Gogolja valja smatrati ocem ruske prozne književnosti jer je zahvaljujući njemu došlo do apsolutne prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti.
‘Mladost je sretna, jer za nju postoji budućnost. ‘
Nikolaj Vasiljevič Gogolj ukrajinski je i ruski književnik, utemeljitelj modernog ruskog realizma. Rođen je 31. ožujka 1809. (neki izvori kao datum rođenja navode 1. travnja) u mjestu Veliki Soročinci u Ukrajini, koja je u vrijeme njegovog rođenja bila dijelom velikog ruskog carstva. Umro je u Moskvi 1852. godine.
Školovao se u Poltavi, Nježinu i Petrogradu, a neko je vrijeme bio odgojitelj plemićke djece u Petrogradu. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveučilištu. Imao je prijateljske veze gotovo sa svim tadašnjim ruskim piscima, a Puškinova smrt ga je izrazito potresla te navela na različite oblike misticizma. Često je putovao te boravio u mnogim drugim europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici te na koncu i umro.
Književni rad
Gogoljev prvi književni pokušaj je djelo Hans Kihelgarten koje je spalio jer je bio nezadovoljan njime te je vjerovao da može bolje. Zatim piše zbirku pripovijedaka Večeri na zaselku kraj Dikanjke te postaje poznat u književnim krugovima. Godine 1835. objavljuje zbirku pripovijesti Mirgorod gdje se nalazi i djelo Taras Buljba, koje će 1842. godine biti prošireno u roman. Iste godine je objavio i Arabeske sa esejima i pripovijestima. Tada počinje ciklus ‘peterburških pripovijesti’, a najpoznatije su Kabanica i Nos. U tim je pripovijestima Gogolj pisao prema zahtjevima naturalne škole, kojom je označen početak ruskoga realizma.
Nikolaj Vasiljevič bio je i dramatičar, a dvije cjelovite komedije, Revizor i Ženidbu, uz nekoliko jednočinki i kazališnih fragmenata, napisao je 1835. i utro put razvoju ruske komediografije i drame općenito. Gogolj je 1842. napisao svoje posljednje i najvažnije djelo – roman Mrtve duše. Pretpostavlja se da mu je ideju za komediju Revizor dao Puškin, kao i za roman Mrtve duše. Njih je Gogolj zamislio kao Danteovu Božanstvenu komediju tako da su Mrtve duše zapravo trebale biti koncipirane u tri dijela – od koji je prvi dio doživio brojna izdanja i prijevode te ga smatramo cjelovitim i završenim romanom. Na drugom je dijelu radio preko deset godina te ga na koncu spalio, a treći nije nikad ni započeo.
Gogolja valja smatrati ocem ruske prozne književnosti jer je zahvaljujući njemu došlo do apsolutne prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti. I sam Dostojevski to je potvrdio rekavši: ‘Svi smo mi izašli iz Gogoljeve Kabanice’. Gogljeva djela ispričana su s dosta ironije i humora koji često kod čitatelja izazivaju tugu, a ne smijeh pa možemo govoriti o Gogoljevu smijehu kroz suze. Mnoge institucije obilježavaju 2009. godinu kao Gogoljevu, što podupire i UNESCO te je ta godina proglašena upravo njegovom.
Što pročitati?
Kabanica, 1842.
Ova je pripovijetka objavljena 1842. godine te spada najznačajnija djela ranog ruskog realizma. Priča pripovijetke vrlo je jednostavna – mali činovnik odlučuje nabaviti novu kabanicu koja postaje san njegova života. Međutim, prvu noć otmu mu je te on umire od tuge, a njegov duh luta gradom u potrazi za svojom kabanicom. Djelo je to u kojem prava priča leži u stilu te unutrašnjoj strukturi ove anegdote. Prožeta je otužnim humorom, a njezin fantastični završetak daje cijeloj pripovijesti groteskni tonalitet. Gogolj se u ovom djelu bavi društvenom stvarnošću i društvenim problemima svojega vremena te progovara o problemima maloga čovjeka uhvaćenoga u mrežu birokracije i nehumanih odnosa. Gogolj ne uljepšava i vjerno oslikava odnose, prostore, ljude iz različitih društvenih sredina dajući potpunu sliku Sankt Peterburga u prvoj polovini 19. st.
Mrtve duše, 1842.
U ovom romanu najznačajnije dolazi do izražaja Gogoljev realizam. Roman je prvotno zamišljen kao poema podijeljena u tri dijela: pakao, čistilište i raj (po uzoru na Danteovu Božanstvenu komediju), ali napisao je samo jednu, objavljenu 1842., i pet ulomaka drugoga dijela. Kada je 1852. Gogolj pao u depresiju, zapalio je sva svoja neobjavljena djela, između ostalih i drugi dio romana. Mrtve duše predstavljaju društveni roman kroz koji je Gogolj htio prikazati stanje tadašnje birokratske i feudalne Rusije. Glavni junak, Pavel Ivanovič Čičikov, dolazi na ideju da bi od vlastele mogao kupovati popis umrlih seljaka, na koji su ovi plaćali poreze i tako bi on kupovao mrtve duše. Na kraju njegove malverzacije bivaju otkrivene te završava u zatvoru, ali se na koncu uspijeva spasiti kazne. Roman je poznat po neozbiljnosti i groteski, a pripovjedač cijelo vrijeme komunicira s čitateljima pokušavajući im objasniti zašto je za glavnoga junaka odabrao Čičikova. Zadivljujućom lakoćom razgolitio je ondašnje prilike i ismijao provincijski mentalitet, veleposjednike i velmože, službenike i skorojeviće, stvorivši likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, tupoglavost, sebeljublje i potkupljivost.
