Nicolae Iorga
Stănescu krene da o tome Jorgi priča tako da smo svi za onim stolom u bašti toga restorana Sloboda u Beogradu barem dva sata ostali otvorenih usta da bolje čujemo. Ja se od toga izlaganja do danas, pravo da kažem, nisam oporavio.
Piše: Sinan Gudžević
Rumunski pjesnik Nichita Stănescu bio je kafanski čovjek, ali kandidat za Nobelovu nagradu nije bio kafanski. O njegovoj kandidaturi se pričalo i pisalo barem tri godine prije no što je umro. Pisalo se da je u užem izboru komiteta za Nagradu bio i 1981, pa 1982, te i 1983. (nagradu dobili respektivno Elias Canetti, Gabriel Garcia Marquez i William Golding, nijedan za stihove!). Kad je 1984. napokon nagrađen jedan pjesnik, Jaroslav Seifert, mnogi su rekli da je Seifert dobio nagradu koja bi bila zapala Staneskua, da ovaj samo nije umro krajem 1983. Hoću da sačuvam od zaborava nešto od onoga što sam od Staneskua čuo jednog septembarskog popodneva 1982, u bašti restorana Sloboda na Slaviji, u Beogradu. Ovo što slijedi ispisujem služeći se brzim bilješkama koje sam našao ovih dana, a načinjene su koji dan nakon toga susreta. Navodnike ne stavljam, jer nisam zapisivao na licu mjesta.
Stănescu je ondje bio u društvu nekoliko prijatelja, tek se bio vratio iz Struge gdje je dobio Zlatni vijenac Struških večeri poezije. Za stolom su bili još Srba Ignjatović, Adam Puslojić, Ioan Flora, Ivan Rastegorac, tek vjenčana Staneskuova supruga Dora i slikar Sorin Dumitrescu. Na nečije spominjanje mogućnosti da dobije Nagradu, Stănescu je posve opušteno rekao: ‘Čak i da moje pjesme vrijede, a svijet je pun živih pjesnika većih i starijih od mene, starijih, to podvlačim, jer da sam i najtvrđi kandidat i da moje pjesme vrijede, ja za Nobelovu nagradu nemam godine.’ Malo iza toga je rekao da mu kao Rumunu ne bi bilo svejedno, a svakako ni posve pravo da ga zapadne Nobelova nagrada, a nju nije dobio Nicolae Iorga. Bilo bi neke velike nepravde u tome da ja za stihove dobijem Nobelovu nagradu, a Nicolae Iorga za hiljadu i šest stotina svojih knjiga, a svaka mu je genijalna, nije dobio tu nagradu. A mogao ju je, šta mogao, morao ju je dobiti, kad ju je dobio Theodor Mommsen, kaže, pa ustane i stavi ruku na srce za Jorgu. Ne znam za druge u onom društvu za stolom, ali ja sam ime Nicolae Iorga tada čuo prvi put. Znao sam za karatiste braću Jorga, ponekad se na ulici moglo sresti Vladimira ili Iliju, oni su za Jugoslaviju osvojili silu medalja, ali za pisca s prezimenom Iorga znao nisam. Stănescu krene da o tome Jorgi priča tako da smo svi za onim stolom u bašti toga restorana Sloboda barem dva sata ostali otvorenih usta, da bolje čujemo. Ja se od toga izlaganja do danas, pravo da kažem, nisam oporavio.
Kaže Stănescu da je monumentalno Jorgino djelo ne samo jedinstveno nego još i neuporedivo s bilo kojim djelom u svijetu. Mommsen, veliki historičar je dobio Nobelovu nagradu za svoju veliku ‘Povijest Rimskog carstva’, a Jorgina ‘Historija Osmanskog carstva, sastavljena na osnovu dokumenata’ nije ništa manja od Mommsenova djela. Od Staneskuova nadahnutog izlaganja u sjećanju mi je netaknuta ostala tvrdnja da je Nicolae Iorga najveći rumunski filolog i gramatičar. Iorga je, kaže Stănescu, najluđi primjer za sintaksu ma koje gramatike i ma kojega jezika u povijesti i geografiji ljudskog svijeta. Pet stotina Jorginih knjiga su primjeri za hipotetičke rečenice, od toga stotinu njih su irealno hipotetičke, petnaest tomova zauzele su upitne rečenice, šest knjiga iznose samo zagrade, dok su devedeset knjiga obrasci za to kako ispuniti prostor između dva semikolona, barem osamnaest su himne i pohvale ljudskoj pričljivosti. A koliko bi još knjiga bio napisao Nicolae Iorga, da ga fašisti iz organizacije ‘Gvozdena ruka’ nisu ubili, novembra 1940.
Sjeda pa ustaje i pokazuje Stănescu kako je Iorga imao kuću, a u njoj je, na prvom spratu, imao radnu sobu, u kojoj je pisao noću, a u podrumu je imao štampariju, gdje bi štampao danju ono što bi napisao noću. Zakune se svim bogovima da od Jorginih djela nema većeg ni važnijeg dokumenta za parataksu i hipotaksu, i onda se zakune da bi, ako bi mu se kojim čudom (kojim čudom!!!) desilo da dobije Nobelovu nagradu, prva stvar na koju bi novac potrošio bilo kritičko i kompletno izdanje Jorginih knjiga. Tako bi, ustane da bi kazao, Nobelovu nagradu zapravo dobio Iorga, a Iorga bi je i trošio na objavljivanje vlastitih rukopisa. Takva bi nagrada bila nagrada i za velike povjesničare Osmanskog carstva, koji nisu bili ni Turci, ni Arapi ni Persijanci: za Hammera i za Zinkeisena. Oni Nobelovu nagradu nisu ni mogli dobiti, jer su umrli prije no što je ova osnovana. Svejedno, tako bi se, kaže Stănescu, hipotetički irealno, ispravila nepravda da se Nobelova nagrada lakoruko daje onima koji se bave rimskom ili grčkom historijom, a onima koji istražuju izvore i dokumente, te pišu o dugotrajnom, a svakako i veličanstvenom Osmanskom carstvu put do Švedske akademije je i težak i otežan, još teži nego mladim pjesnicima, pa neka su i božanski nadareni. Zbog mladosti Orfej danas ne bi imao nikakve šanse kod Nobelova komiteta.
Stalno ustajući pa sjedajući, Stănescu nastavlja kako je Iorga, pišući ‘Povijest Osmanskoga carstva’, napisao najbolju povijest Erdelja, Moldavije, Vlaške, sve to na njemačkom jeziku, koji je znao savršeno, ali, odgovoran i akuratan pisac kakav je bio, on u uvodu zahvaljuje svome prijatelju i kolegi doktoru Konradu Richteru za popravljanje teksta. A mogao je, dižući ruke ka nebu kaže Stănescu, svih pet tomova napisati i na francuskom, na talijanskom, na grčkom i na latinskom, a mislim da je mogao i na srpskom. Iorga je, danas to kažu mnogi, bio rumunski nacionalista, bio je to svakako, bio je i čudan antisemita, ali je bio obuzet idejom da svoje knjige i spise sastavlja na svjetskim jezicima. On svoje prezime Iorga za Nijemce prilagođava u Jorga. O tome kakav je to rumunski nacionalista, a želi da piše na francuskom i njemačkom, još nema dovoljno uvjerljiva naučnog objašnjenja. Povijest Osmanskog carstva je prevedena na rumunski sa njemačkoga, a autor joj je izvorni govornik rumunskog, živi u Rumuniji, a porodični korijeni su mu grčki! O Jorgi kao antisemiti svašta se pisalo i piše se, ali je on bio najblaži od historičara antisemita. Blaži je nego Mommsen, a pogotovo nego Burckhardt! Antisemitizam je, na žalost, među nekim istaknutim historičarima, bio pomodna stvar.
Nicolae Iorga je, naravno, pisao i na rumunskom: njegova ‘Povijest rumunskog naroda’ u deset tomova važi za kanonsko djelo. Svakako, ne bez one napisane na njemačkom, ‘Povijesti rumunskog naroda u njegovim državotvornim pokušajima’. Iorga je napisao preko dvadeset, a možda i preko trideset hiljada naučnih radova, rasprava i članaka, na raznim jezicima. Zastaje ti dah kad čitaš njegove radove o krstašima u srednjem vijeku, a ‘Povijest Rumuna na Balkanskom poluostrvu’ napisao je i objavio na francuskom, usred Rumunije, u Bukureštu.
Nicolae Iorga je bio lingvista, polihistor, enciklopedista, dramatičar, ne, nema smisla to nabrajati. Studirao je u Italiji, u Francuskoj, titulu doktora nauka dobio je u 23. godini, u Lajpcigu. Kad bismo uspjeli da imenujemo sve ono što je bio, čime se bavio i šta je sve znao, pa to zapisivali, sastavili bismo knjigu debljine telefonskog imenika grada Temišvara. A bio je političar, bio je predsjednik vlade Rumunije, bio je i ministar obrazovanja. Imao je i svoju političku stranku. A napravio je haos kad je u Nacionalnom teatru priredio da se jedan komad igra na francuskom. To je bila povreda rumunskog ustava, tajna i javna policija su se time morale zabaviti, ali su morale biti jako oprezne. Jer je Iorga bio tako popularan u cijeloj zemlji da su se policije bojale mogućnosti da izvrši državni udar. To bi mu bilo i uspjelo, toliko je bio omiljen u narodu, samo mu to nije palo na pamet. Za sve to vrijeme, taj političar piše, proučava, tumači, sastavlja knjige i rasprave, svake godine sve više. Njegovu spisateljsku produktivnost svi rumunski univerziteti zajedno, sa svim profesorima i akademicima, ne mogu dostići ni za dvadeset godina istraživanja i pisanja.
Molim vas, prijatelji i braćo, da popijemo jednu za nevjerovatnog čovjeka i pisca po imenu Nicolae Iorga!
