Nasiha Kapidžić-Hadžić: Dječija pjesnikinja koju rado čitamo i danas

Za Nasihu Kapidžić-Hadžić kritičari kažu da je jedna od najznačajnijih bh. pjesnika, proznih pisaca i urednika.

Rođena u Banjaluci 6. decembra 1932., umrla u Sarajevu 22. septembar 1995., svoj život skoro da je u potpunosti posvetila djeci i pisanju dječije poezije i dramskih tekstova.

Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu, a Filozofski fakultet u Beogradu. U početku je radila kao profesor u banjalučkoj gimnaziji, a zatim je bila urednik u Obrazovnom i Dječijem programu Radio-Sarajeva. Potom je prešla u Izdavačko preduzeće "Veselin Masleša" gdje je, do penzionisanja, bila urednik edicije za djecu i omladinu.

Nasiha Kapidžić-Hadžić je pisala poeziju za djecu, poetsko prozne zapise i dramske tekstove. Njeni pjesnički i prozni radovi uvršteni su u niz antologija i čitanki za osnovne škole.

Za stvaralački rad dobila je niz nagrada i priznanja, među kojima je i Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, nagradu "Veselin Masleša" koju dodjeljuje grad Banja Luka, dvije godišnje nagrade Izdavačkog preduzeća "Svjetlost" i druge.

CVJETNA GRANA

Cvjetna grana
pčelama hrana
i klackalica
za bezbroj ptica.
Ona je kut
gdje pauk ljut
upreda nit
u srebrn štit.
Ona je još
u vrtu broš,
vjetru lepeza
od finog veza,
oblak bjeline,
izvor svježine
i rosi stan
mirisan.

MOJA BAKA

Od dobrote sva se blista
k'o pjena maslačka laka,
moja baka.

Kad se digne more sivo
da polomi stijene stare,
cijele noći ona misli
na mornare.

Kad se smrkne nebo ljetnje
i grad sune iz oblaka,
ona tada krišom plače
zbog težaka.

A kad zima pređu raspe
po drveću, po žicama,
tad uzdahne tako tužno
za pticama.

Njenoj tuzi nema kraja,
a brigama nema broja;
od dobrote stvorena je
baka moja.

MASKENBAL U ŠUMI

U velikoj šumskoj sali
gdje se drže karnevali
muzike se širi val;
priređen je maskenbal.

Raskošno je opremljena
sala s mnogo odjeljenja
za gozbu i ples:
krov od mladih šumskih smreka,
prostirka od kukurijeka,
tribina za džez.

A za svako odjeljenje
sto svitaca – osvjetljenje.
Čudesno blješte svjetiljke male,
dok jedne gasnu, druge se pale,
kao po taktu, od sebe same;
tako u gradu svijetle reklame.

Jezero šumsko odraz im hvata
pa nam se čini sve je od zlata;
red smreka, šumskih ljepotica,
ogleda u njemu svoja lica.

U šumi noćas niko ne spava;
budne su ptice, drveće, trava.
Glogovo grmlje za ovo sijelo
obuklo svoje bijelo odijelo,
a pokraj puta đurđice male
upravo što su procvjetale.

Stanovništvo šumsko, zna se,
da privuče pažnju na se
i interes da probudi
obuklo se kao ljudi.

Po starinskim zakonima,
svak na licu masku ima.
U dnu sale nasred bine
labudovi – balerine
plešu lako ko da brode
svoju igru pokraj vode;
a sve rode zbog visine
obukle su krinoline.

Najljepša je od svih lica
srna kao Snjeguljica;
prati je kroz šumsku baštu
jelen u svom dugom plaštu.

Zamišljena ona dama
što u uglu sjedi sama
i što se u krzno svija
to je, vjerovatno, lija;
posmatra sa puno sjete
balerine kako lete.

Ono tamo kraj pereca
bez sumnje je stari meca;
taj ne može da se skrije.
Apetit ga svud otkrije.

Vuk se pozna po koraku;
u crnom je dugom fraku;
s njim bezbrižna srećna lica
igra ovca pastirica.
Sanja vuk u svojoj mašti
da je s ovcom sam u bašti,
al se prene kad zasvira
šumski marš u slavu mira.

Tako svakog novog maja
sa ljubavlju, s puno sjaja,
životinje prave pir
međusobni slaveć mir.