Na današnji dan Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu uz zvuke "Marša na Drinu"
Velikan bosanskohercegovačke i evropske književnosti i intelektualac Ivo Andrić na današnji dan, 10. decembra 1961. godine, dobio je Nobelovu nagradu za roman "Na Drini ćuprija". Bio je prvi čovjek sa prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Nagrada je slavnom Travničaninu uručena za roman "Na Drini ćuprija", kao i za cjelokupni dotadašnji rad na 'historiji jednog naroda'.
Povodom dobijanja Nobelove nagrade za književnost, u Dnevniku TV Beograda 29. oktobra te godine pročitao je odlomak romana „Na Drini ćuprija“, a taj arhivski snimak danas je prava dragocjenost:
U obrazloženju je stajalo da "njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz istorije svoje zemlje".
Svoju zahvalnost, tom prilikom, Andrić je iskazao govorom O priči i pričanju, koji se već decenijama pamti i po kome će ostati upamćen zbog svoje skromnosti, jer tom prilikom nije pričao o sebi i svojim dostignućima, već je podijelio svoje refleksije o pripovijedanju i pripovjedačkom djelu uopće. Svoj govor Andrić je održao na francuskom jeziku, a tekst je kasnije objavljen u godišnjoj publikaciji Nobelova nagrada u izdanju Nobelove fondacije, a nalazi se i u okviru njegovih Sabranih dela.
Ivo Andrić je 1961. u Stockholmu primio Nobelovu nagradu uz zvuke „Marša na Drinu". Pisac je staru, predratnu ploču ponio sa sobom u Švedsku i insistirao da mu nagrada, koju je dobio za sva svoja djela u kojima je uspio da prenese smisao, život i duh prostora koji su tema njegovih djela, bude uručena uz ovu pjesmu.
Cjelokupan iznos od Nobelove nagrade donirao je za izgradnju bosanskih biblioteka i kupovinu knjiga. I novčani iznos nagrade AVNOJ-a iz 1967. godine i Dvadesetsedmojulsku nagradu iz 1970. godine pisac je dao također za razvoj bibliotekarstva Bosne i Hercegovine. Imao je uvid u trošenje iznosa i uplaćivao ga je iz dva dijela. Donirao je oko 1,5 miliona eura za razvoj kulture.
Andrić je u Višegradu završio osnovnu školu.
Godine 1903. upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju (od koje su 1922. godine nastale današnje Prva i Druga gimnazija), a studij slavenske književnosti i historije pohađa na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu te Gracu u kojem 1924. godine brani i doktorsku disertaciju na temu Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine.
Iz širokog opusa književnog Andrićeva stvaralaštva izdvojit ćemo samo neka, ona najpoznatija djela: romani Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas (nedovršen), zbirke pripovjedaka Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Deca, Kuća na osami, putopisi i skice Staze, lica, predeli, meditativna proza Znakovi pored puta, Eseji, kritike, članci, Sveske...
Djela ovog nobelovca prevedena su na tridesetak jezika, a sve lirske pjesme, koje za njegova života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom Šta sanjam i šta mi se događa.
Zanimljivo je pomenuti i to da je upravo Andrić bio prvi potpisnik Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom književnom jeziku.
Umro je 13. marta 1975. godine.
