Miroslav Krleža - Naša kuća
Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!
Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!
I nema božjega dana
kad krv ne bi iz novih briznula rana,
i nema božjega dana
kad ne bi netko plakao.
O, naša kuća je prokleta, bolesna, pakao!
U kući se našoj ljudi bodu ko otrovne ose,
po hodniku, gdje petrolejke gasnu u prljavoj spirali,
crne sanduke nose.
O, koliko duša se kod nas u kući tali,
a ljudi očajno viču po stubama u spirali.
Oči bolesnih žena, što peru u pari rublje,
u ognjici gore ko grozničave zublje!
I viču grozne crne stube,
u kući se našoj ljudi i žene sa strahom u duši ljube.
Na krovu kuće naše pjeva crni ćuk,
i bijesovi se biju u dušama ljudi;
na krovu kuće naše Smrt svoju pjesmu gudi,
a nad kućom našom gori zvjezdan luk.
I bijesovi se biju,
i pokućstvo se lomi,
i ljudi se svađaju,
a rodilje viču.
Već opet se negdje škrofulozni gnomi
rađaju
i novi martiri niču.
I negdje brenči harfa.
To luđak neki svoje mrtve oplakuje sne.
I to je Sve.
