Mark Tven: O mladosti i starosti (Otrovne misli)

Bore bi morale samo pokazivati gdje su bili osmijesi.

Čovjek nikad ne dosegne onu vrtoglavu visinu mudrosti gdje ga se više ne može vući za nos.

Kad sam bio mlad, mogao sam se prisjetiti svega - dogodilo se to ili ne.

Čovjek koji je pesimist prije svoje četrdeset osme - zna previše; ko je optimist poslije te dobi - zna premalo.

Prava ljepota više ovisi o ispravnom razmještaju crta lica, nego o njihovoj količini.

Još se nije pojavila inteligentna osoba u dobi od šezdeset godina koja bi pristala proživjeti život još jednom. Svoj ili nečiji tuđi.

Život bi nam bio neizmjerno sretniji kad bismo se mogli roditi s osamdeset godina pa se približavati osamnaestoj.

Nije baš tako čudno što se mogu sjetiti tolikih stvari - čudno je što mi gotovo sve danas izgledaju drukčije.

Prirodan način (što nam omogućuju priroda i ljudski um) da otkrijemo neki zaboravljeni događaj jest da se iskoristi neki drugi zaboravljeni događaj koji će potaknuti uskrsnuće prvoga.

Šta se događa kad dobijete pismo koje vas uzruja? Ako ste mladi, odgovorite smjesta i istoga trena pošaljete što ste napisali. Poslije četrdesete shvaćate da je pismo napisano u žaru emocija greška u devedeset devet slučajeva od sto.

Mladost je jedina vrijedna stvar dana ljudskoj vrsti.

Romantika je neizmjerno dragocjen dio našega života, ali romantika umire s mladošću. Poslije toga život je tegoba i, zapravo, patvorina.

Ne možemo doseći starost idući tuđim putem. Moje navike štite mene, ali vas bi možda uništile.

Kad ponovno čitam stara pisma, pitam se što me je moglo nagnati na toliki gnjev nizašto.

Ako poželite bezdušno i okrutno kazniti mladu osobu, tražite od nje da godinu dana vodi dnevnik.

Od kolijevke do groba čovjek ne čini baš ništa čemu prvi i najvažniji cilj nije samo jedan jedini: osigurati si mirnu savjest i duhovnu lagodu.

Dok smo mladi, tuđe mišljenje  procjenjujemo prema veličini i statusu osobe koja ga iznosi. Tek kasnije spoznamo koliko je to pravilo nepouzdano jer otkrijemo da nas katkad bolnije zapeče stršljenovo mišljenje nego carevo.

Kad se čovjek vrati da vidi kuću u kojoj je proveo djetinjstvo, ona uvijek izgleda manja. Ne postoji kuća tako velika kao ona u našem sjećanju i mašti.

Fotografija je najvažniji dokument i nema ništa tako poraznog kao kad za buduće naraštaje ostane na papiru zauvijek uhvaćen zapis glupava, budalasta smiješka.

Nema tužnijeg prizora od mladog pesimista. Osim starog optimista.

Koliko god godina neko imao, izgledat će nekoliko godina mlađi ako si u zapučak zatakne cvijet jarkih boja.

Sjećanje je osebujna i neobično ćudljiva pojava. Ono nema reda, nema sustava, nema poimanja vrijednosti i uvijek odbacuje zlato, a gomila smeće.

Šta učiniti čovjeku koji je izmislio proslave godišnjica? Jednostavno ga ubiti, bilo bi preblago.

Godišnjice i nisu takvo zlo do neke mjere: recimo, dok vam djeca rastu, one su ukrasne zastavice uz cestu života što putovanje čine radosnim i na koje se osvrćete s ponosom. Ali malo-pomalo zbiva se nešto zagonetno: više ne vidite zastavice nego miljokaze što sad pokazuju gubitak, a ne više prednost. Od toga časa najbolje je godišnjice zaboraviti.

Dobro je poštovati pravila dok ste mladi, jer ćete tako sačuvati snagu za njihovo kršenje u starosti.