Marcel Proust – izgubljen u traženju vremena

Proustova kompleksno i precizno oblikovana rečenica, pronicave psihološke analize i vještina portretiranje likova izvršili su golem utjecaj na književnost našeg doba.

Najveći francuski, a uz Thomasa Manna i Jamesa Joycea jedan od najvećih svjetskih romanopisaca 20. stoljeća. Mladost provodi po modernim salonima družeći se s najpoznatijim umjetničkim imenima svoga vremena.

Kako je bio bogat i duhovit mladić, rado je bio viđen u društvima koja su mu pružala nesicrpan materijal za njegove nepoštedne satiričke pokrete. Bio je nježne građe, hipersenzitivan. Patio je od astme i srčane mane pa je posljednjih desetak godina proveo pišući o neprozračnoj i plutom obloženoj sobi, odakle je vrlo rijetko i to samo noću, izlazio.

Kao čovjek poznat po svojim ekscentričnostima, kao pisac je bio poznat po neobično skurpuloznom i upornom rabotanju na tekstu – uspoređivali su ga u tome s Flaubertom.

Njegove prve knjige gotovo su bez ikakva značenja, i Proust, objavljivanjem jednog jedinog romana, koji sačinjava njegov cjelokupan opus -postaje onim što uistinu jest. To je poznato djelo A la recherche du temps perdu (U traženju izgubljenog vremena). Nastavak tog romana podudara se s Prosutovom bolešću – i zaista, dobiva se dojam kao da je njegova ličnost hipertrofirana senzitivnosti bila osnovni stimulans za pisanje toga napola autobiografskog djela.

Djelo izlazi u razdoblju od 1913. do 1928. i sastoji se od sedam posebnih knjiga; Put k Swannu, U sjeni procvjetalih djevojaka, Kod Guermantesa, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Iščezla Albertina i Pronađeno vrijeme. Taj dugački roman karakterističan je primjer francuskog roman – fleuve i u njemu Prosut izlaže teorije vremena i memorije, pod utjecajem Bergsonove filozofije.

Proustove su velike teme korozija bića u protjecanju vremena, ljubomora i ljubav (heteroseksualna i homoseksualna), tjelesnost i determinacije psihe tijelom, nestalnost međuljudskih odnosa i nespoznatljivost stvarnosti, problematičnost identiteta i sebstva, snobizam i politička kultura i diplomacija uoči 1. svjetskoga rata.

Smatra se da je vrijeme glavni junak tog romana, no ono Proustu nije zanimljivo kao filozofska apstrakcija (npr. kao u Sv. Augustina) nego kao medij i uzrok svih metamorfoza; ono dovodi do mijena identiteta, ljudske komunikacije, te i do gubitka samog smisla života.

Djelo je ujedno detaljna mikroskopska analiza jendog introvertiranog duha i satirička panorama i presjek društvene strukture Drugog Carstva pa predstavlja kariku između klasičnog realističnog romana i moderne proze.

Proustova kompleksno i precizno oblikovana rečenica, pronicave psihološke analize i vještina portretiranje likova izvršili su golem utjecaj na književnost našeg doba.

Poruka pjesnika i modernog egzistencijalnog metafizičara Prousta afirmira život- iako ne izrijekom: život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetnost, svojevrsno remek-djelo.

Poznati citati:

Ljepotice prepuštam muškarcima bez mašte.

Svaka zamisao je laka kad se ne uzme u obzir stvarnost.

Budimo zahvalni ljudima koji nas čine sretnima. oni su dražesni vrtlari koji čine da naše duše cvijetaju.

Možda ne postoje dani našeg djetinjstva kada smo živjeli tako ispunjeno kao oni dani provedeni sa najdražom knjigom.

Vrijeme, koje mjenja ljude, ne mjenja sliku koju zadržavamo o njima.

I najpoznatija šalica čaja i keksa u povijesti svjetske književnosti:

“I čim sam prepoznao okus u lipov čaj namočena komada madelaine, koji mi je svake nedjelje davala tetka Leonie (tada još doduše nisam znao razlog, zbog koga me ta uspomena tako usrećivala, nego sam to otkriće morao odgoditi za mnogo poslije), odmah se pojavi i stara, siva kuća na ulicu, u kojoj je bila njena soba, pa se kao kazališni dekor pridruži malom paviljonu, koji je gledao na vrt, a koji su na njenoj stražnjoj strani nadogradili za moje roditelje (i baš to je bio onaj krnji komad, koji sam do sad jedini vidio); a s kućom se pojavi i grad. Trg, kamo su me slali prije ručka, ulice, kojima sam trčao od jutra do večeri, po svakom vremenu, i šetnje, na koje smo odlazili, kad je bilo lijepo vrijeme. I kao što se dešava u onoj igri, kojom se Japanci zabavljaju uranjajući u porculansku zdjelu punu vode komadiće do tad bezlična papira, koji se tek što je umočen, isteže, savija, boja, diferencira, pretvara u cvijeće, kuće i određene osobe, koje je moguće prepoznati, tako je i sad sve cvijeće iz našeg vrta, iz Swannova perivoja, tako su svi lopoči s Vivonne, oni dobri seoski ljudi, njihovi mali domovi, crkva i cio Combray sa svojom okolinom, tako je sve što ima oblik i čvrstoću, i grad i vrtovi, izašlo iz moje čaše čaja.”

Izvor: alfa-portal