Ljubav i tragična smrt najumnije Srpkinje Anice Savić Rebac

Bila je jedino dijete književnika Milana Savića i Julijane Savić. Rođena je u Novom Sadu, jednog oktobarskog jutra 1892. godine. Cijeli Novi Sad ju je obožavao i govorio o njenoj inteligenciji i daru, o tome kako čita na njemačkom, engleskom, latinskom, grčkom. U četrnaestoj godini objavila je svoj prepjev Šelija. Bila je novosadsko mezimče koje su mazili čika Jova Zmaj i Laza Kostić. Njen otac, sekretar Matice srpske i prevodilac Geteovog Fausta, činio je sve za svoju jedinicu, sve kako bi ona dobila što bolje obrazovanje.

piše: Ilijana Božić

Spasili ste mi život, ali ste pogrešili, jer ću pokušavati da se ubijem dok mi to ne uspe...

Ove riječi izrekla je Anica Savić Rebac 1953. godine nakon neuspjelog pokušaja samoubistva.

• Ma šta mi kažeš, zar se Anica još nije ubila?
• Rezala je vene, ali su je spasli, zamislite!? Pitam se kako ih je to rezala, kad je preživela?
• Ako je dala reč Hasanu da će se ubiti onda je, mislim, red da se lepo ubije.

Ovako su dvije istaknute beogradske drugarice u svojim salonima komentarisale Anicu Savić Rebac davne 1953. godine.

Ono što činim, činim iz uverenja u punoj lucidnosti intelekta i volje. To uverenje da život nije vredan življenja ako izgubimo najdraže biće poniklo je takoreći zajedno sa mnom, razvijalo se naročito pod uticajem antičkih shvatanja o samoubistvu i postalo jedno od odrednica moje životne koncepcije, od organskih zakona moje prirode. To ne znači da nisam volela život, da ga ne volim čak i u ovom času, ali baš zato ne želim da živim bedno...

Tim riječima od ovog svijeta oprostila se velika Anica Savić Rebac. Njen život je u srpskoj književnosti pravi primjer s tragičnim ishodom. Filosofkinja, erudita, umjetnica s izuzetnom privilegijom i snagom eksperimentatora. Te osobine činile su je prije svega pjesnikinjom. Gradeći slobodne ideje i osjećanja slobodnim stihom, prednjačila je u postupku koji pomjera granice vremena i prostora. Posvetila se Njegoševoj Luči mikrokozmi i radila je na njenoj evropskoj i svjetskoj promociji. Za Anicu Savić Rebac Luča mikrokozma bila je najviši izraz jugoslovenske kulture te je ova žena, jedna od najumnijih koje smo imali, posvetila svu energiju da se Luča prevede na engleski i njemački jezik. Tomas Man je unio njene odlomke u svoje djelo, Rebeka Vest je ushićeno pisala o srpskoj filosofkinji i poetesi. Samo u Srbiji, Anica Savić Rebac nije imala podršku za ono što je radila. Malo ko je mogao da razumije njenu filosofsku poetiku, a još manje njen naučni uvid u Njegoševu Luču. Jovan Dučić je zapisao da će njeno djelo kritika vjerovatno prećutati jer ne postoji niko ko bi o njemu znao da kaže pravu riječ. Tragična smrt književnice i profesorice Beogradskog univerziteta po mnogima je zagonetnija i od sudbine pjesnika Branka Miljkovića. Nakon njenog samoubistva Beograd je zaćutao. Tračevi su kolali gradom, sredina je neprestano šaputala o Aničinom životu, pa tako ni nakon njezine smrti tišina nije dugo potrajala. Jedni su tvrdili da se ubila po kabalističkom obredu tačno izračunavši sat i minut u kome mora da se ubije kako bi se spojila sa mužem Hasanom. Drugi su pominjali Horacija koji se tako ubio za svojim mecenom kome je dao zavjet kao što se smatralo da je Anica Savić Rebac obećala Hasanu da će se ubiti nakon njegove smrti. Nije sigurno da li je jedna od najvećih srpskih intelektualki otišla u smrt za svojim mužem, jer je ostala sama i nije mogla da se nosi sa sredinom u kojoj je živjela. Međuratni Beograd nije bio blagonaklon prema ženama i njihovim izborima, nisu sve priče imale srećan kraj.

Kažu da je pjesnik Rade Drainac bio očaran te da je napisao odu o novom značenju samoubistva. Jedan Aničin prijatelj tvrdio je da je Crnjanski kazao da je Aničina tragedija u tome što je vjerovala da bi bilo mnogo manje radosti u ovom svijetu kad ne bi bilo Paraksitelovog Hermesa, a da je to vjerovala u Srbiji u kojoj devedeset posto intelektualaca nije čulo za Paraksitela. Ovako je pisala Anica Savić Rebac:

U ovo jutro aprilsko, puno suza i tužna sunca,

Bojažljivo sam pohodila zemlju svoga proleća,

I videla sam gde cvetaju zore neizrečene...

Život

Bila je jedino dijete književnika Milana Savića i Julijane Savić. Rođena je u Novom Sadu, jednog oktobarskog jutra 1892. godine. Cijeli Novi Sad ju je obožavao i govorio o njenoj inteligenciji i daru, o tome kako čita na njemačkom, engleskom, latinskom, grčkom. U četrnaestoj godini objavila je svoj prepjev Šelija. Bila je novosadsko mezimče koje su mazili čika Jova Zmaj i Laza Kostić. Njen otac, sekretar Matice srpske i prevodilac Geteovog Fausta, činio je sve za svoju jedinicu, sve kako bi ona dobila što bolje obrazovanje. Pohađala je privatnu gimnaziju i zanimao ju je samo čika Laza Kostić. Milan Savić, njen otac, pomagao je Lazi Kostiću čak i onda kada ga je cijeli svijet odbacio i sve je činio da Matica objavi pjesme Laze Kostića. Tako je Laza Kostić bio najbolji prijatelj porodice Savić. Činjenica da je Anica u nekoliko mjeseci položila ispite za dva razreda i pri tom imala još vremena da piše stihove, gotovo je uplašila poznatog slikara Uroša Predića. Naslikao je njen portret sa crvenim šeširom, a poznata je i njegova rečenica To je isuviše za jedno dete. Godine 1910. umire Laza Kostić, a Aničina porodica seli se u Beč da bi ona studirala klasične jezike i književnost kod profesora Radermahera. Nije se ona zanosila ljubavima, kolačima i plesovima, već je svoju veliku žalost, zbog Laze Kostića, ublažavala svojim druženjima sa profesorom Radermaherom. Profesor je poslije Laze Kostića, bio jedini koji je mogao da razumije njene olimpske zanose i hiperborejska interesovanja, njenu stravičnu žeđ za tajnama grčke i rimske mistike i ezoterije. Godine 1913. Anica je apsolvirala i rat je prekinuo njeno dalje školovanje. Sa svojim profesorom Radermaherom nastavila je da se dopisuje sve do njegove smrti 1952. godine. Milana Kašanina upoznala je 1918. godine. Mladi Kašanin bio je tada student, od djetinjstva zaljubljen u nju. Postali su nerazdvojni. Kašanin je okrenuo njen svijet naopačke, svako veče u svojoj sobi sjedila je sa ovim mladićem i pričala o poeziji, dunavskim plažama i mnogo čemu drugom. On je volio Ruse, ona Helene. On Francuze, ona Engleze. Njihove, Julki sasvim nerazumljive svađe, završavale su se osmijesima. Sjećajući se tih večeri Kašanin je zapisao:

Nju je trebalo gledati, ne samo slušati, kad je ponesena i ushićena izlagala svoje misli. Ne sedeći u fotelji ni minut mirna, ona se naginjala, ispravljala, pljeskala rukama i širila oči...Pre je ličila na debitantkinju glumicu, nego na svršenog studenta klasičnih jezika i više sećala na dečaka nego na devojku.

Cijelu godinu dana njih dvoje su proveli u zajedničkim pričama, a onda je Kašanin trebalo da otputuje u Pariz na Sorbonu gdje je upisao istoriju umjetnosti, a Anica u Beograd zbog ispita na univerzitetu. O ljubavi njih dvoje zna se sasvim malo. Posljednja dva semestra klasičnih studija završila je u Beogradu, gdje se kretala u društvu u kome su bili Crnjanski, Todor Manojlović, Isidora Sekulić, Andrić, Vinaver i drugi. U Lirici Itake, Crnjanski joj posvećuje provokativnu pjesmu Reljef sa likom Dantea. U njenoj ostavštini pronađeno je i jedno ljubavno pismo koje joj je uputio Crnjanski. Po svemu sudeći Anica Savić mu nije uzvratila, vjerovatno zato što je njeno srce već pripadalo Hasanu Rebcu. Kada je Miloš Crnjanski otvarao izložbu Petra Dabovića u Novom Sadu, čuo je kako se Milan Savić, nezadovoljan što je njegovoj kćerki Anici posvetio pjesmu u kojoj se spominju kentauri i gole žene, sprema da ga istuče kišobranom. Crnjanski se kasnije prisjećao: Ja sam se u to vreme, tukao, i na ulici, ali nisam mogao da se tučem sa čovekom koji je bio od mene valjda četrdeset godina stariji.

Milan Kašanin i Anica Savić Rebac

Maja 1919. godine ona piše Kašaninu:

Gospodine Kašanine,

U Vašem pismu me je sreo vetar putovanja; to mi je tako dobro došlo. I iluzija me je osvežila; iako mi je, s druge strane, milo što niste išli morem: suviše bih Vam zavidela. Vi ste u gornjoj Italiji našli našu prirodu; a ja se već toliko vremena trudim, sa dosta uspeha, da u našoj prirodi nađem elemente, reflekse, iluzije daljina...Mislim da treba mnogo otporne snage da bi se moglo uživati u Parizu. Jeste li posetili aprilske bašte Versaja i San Klua? One mora da imaju naročiti šarm: šarm prošlosti koja se večno podmlađuje. Ja ne znam da li Vas to toliko privlači: meni je dragoceno, jer za mene postoji samo juče i sutra-danas samo kao veza između juče i sutra. Vi, Vi ste vrlo mladi, kad možete da se tako iskreno čudite i divite. Ja mislim da to više ne bih mogla. Osim, možda, kad bih letela na avionu...

Kašanina je ovo pismo razljutilo, bijesan je hodao pariskim ulicama. Nerviralo ga je što mu je u svakom pismu davala do znanja da je on za nju klinac. A Anica Savić Rebac je živjela od njegovog obožavanja. Stalno ga je provjeravala, ispitivala, začikavala kroz pisma. Ispitivala je njegove opsesije i znanje francuskog. Pisala mu je pisma na francuskom, zahtijevajući to i od njega. Pisala mu je o beogradskim salonima,o tome da je Uroš Predić uradio njen portret i da je srela Crnjanskog. Pohvalila je inteligenciju i senzibilnost Crnjanskog i Milan Kašanin je osjetio ljubomoru. Na njegovo insistiranje da mu da svoj konačni sud o Crnjanskom ona odgovara:

• Ukratko, to je jedan koji bi hteo da bude Arijel, kad ne bi tako često hteo da bude Kaliban. No, arijelski elemenat će, nadajmo se, prevladati.

Ova šifrovana poruka za Kašanina značila je olakšanje. Ona je tada u Crnjanskom vidjela više čudovište nego anđela. Međutim, odnos sredine više nije bio pozitivan po Anicu Savić. Kao da su pametne žene predstavljale tragediju i predmet ismijavanja za srpske gradove. Anica Savić sa svojim ekskluzivnim stavovima, više zainteresovana za Trojanski rat i muze nego za stvarnost i haljine, sve više postaje predmet ogovaranja i intriga. Ubrzo je dobila novo pismo od Kašanina iz koga je saznala da se on oženio ruskom groficom. Bila je šokirana, odjednom je shvatila koliko je voljela tog mladića. On je izdao i ona mu to nikada nije oprostila. Prekinula je prepisku i dugo odbijala da ga vidi.

Hasan Rebac i Anica Savić

Gori u ružama srce moje ljubavi

Hasana Rebca je Anica Savić upoznala sasvim slučajno. Neki kažu da je njihov prvi susret bio u Parizu. Hasan je bio lijep, što mu i ime kazuje u prevodu sa turskog, ogroman i veseo. Bio je načelnik u muslimanskom odjeljenju Ministarstva pravde. O njihovoj ljubavi Ljiljana Vuletić je zapisala sljedeće: Hasan i Anica bili su u mnogo čemu, sušta suprotnost već na prvi pogled. On visok, krupan, snažan, robusni, dinarski tip; ona oniža, sitna, prefinjenog izgleda. On muslimanske veroispovesti, ona, rođenjem pravoslavne. On sav posvećen politici, rečju i delom, bojovnik na nemirnim balkansim prostorima; ona pesnikinja, profesorka, naučnica. Ona savršenog zdravlja do kraja života, on teški srčani bolesnik. Ipak, ona je rekla: „Ti i ja smo jedno“. A on je kazao: „...kada bi se još jednom rodio samo bi nju voleo“. Nikada Anica Savić Rebac nije otišla ni na jednu večeru u Pen klub ili na bilo koji skup a da njen Hasan Rebac nije bio uz nju. Takva bračna odanost i vezanost provocirala je u književnoj čaršiji više prezira i ogovaranja nego klasičan književni blud i razvrat. Ali, Anica Savić Rebac nije marila za to. Kašanin ju je sreo 1927. godine i ostao je šokiran. Nekoliko puta ih je posjetio u Lominoj ulici, gdje su stanovali. Anica Savić Rebac prema Kašaninu je tada bila formalna i hladna. Razočaran, Kašanin je tada zapisao: Iz godine u godinunametljivije i utoliko ubedljivije ukoliko smo se ređe viđali, život kojim je živela Anica Savić činio mi se ne istinski, već fiktivan, njen odnos prema pojavama i bićima veštački. Ničim nije pokazivala, još manje rekla, da joj je žao što nema braće i sestara, i nema dece...

Anica Svić Rebac osjećala je veliku ljubav i zanos prema Hasanu Rebcu. Uz svog Hasana, stigla je u Skoplje 1930. godine. Hasan je tamo postavljen za upravnika muslimanskih vakufskih imanja, a ona za nastavnicu gimnazije i honorarnog asistenta na fakultetu. Boraveći u Skoplju Anica Savić Rebac uz intenzivan naučni rad, prevodi novele Tomasa Mana. Tada sa Manom održava intenzivnu prepisku. Iz nekoliko sačuvanih pisama izvjesno je da je veliki njemački pisac kao materijal za svoj roman Josif i njegova braća koristio njen naučni rad Kalistos, o povezanosti svjetlosti, ljepote, ljubavi i saznanja. Anica Savić Rebac dobiće antičke simpatije za NOB a poslije, u Beogradu povezaće se sa NOP-om. Tada će započeti prepjeve partizanskih pjesama na engleski jezik. Zahvaljujući tim prepjevima Anica i Hasan Rebac odseliće se u Beograd. Anica Savić Rebac biće postavljena za vanrednog profesora Univerziteta u Beogradu, za predmet Istorija rimske književnosti i latinski jezik. I prije nego što je saznala da je Hasan bolestan, Anica je bila opsjednuta idejom dobrovoljne smrti. Bila je ispunjena ljubavlju žene prema muškarcu koji joj je omogućio dubinu mističke spoznaje i potpunu zaštitu i vidjela je kraj u zajedništvu voljenih bića. Prestravljena Hasanovom bolešću, zavjetovala mu se na vječnu ljubav. Kada je Hasan umro, stvarnost je oštro šibala Anicu Savić Rebac. Svi su čekali njenu smrt. Vinaver je pisao da je ona neuspješno prerezala vene jedanput, te da je to dodatno pojačalo pritisak i prezir javnosti. A onda je Anica Savić Rebac organizovala rođendansku zabavu i na nju je pozvala sve one koji su zahtijevali njenu smrt. Govorilo se da je na rođendanu Anica Savić Rebac bila vesela, smijala se i prkosila. Svi su bili zapanjeni. Čak je pripremila i tračansku večeru. Još jedanput je beogradskoj čaršiji demonstrirala svoja znanja, sve ih je uz osmijeh ispratila, a ujutru se ubila, pucajući sebi u srce. Sredina je bila potresena. Ljiljana Vuletić smatra da je odričući se života lišenog smisla, Anica Savić Rebac afirmisala ljubav kao najvišu vrijednost egzistencije. Iako predstavnica moderne evropske misli i aktivna učesnica u evropskim kulturnim zbivanjima, Anica Savić Rebac je disala ljubav kakvu malo ko doživi.

 Autor: Impuls