Leonard Cohen - perfekcionizam do kraja
Irving Penn, Leonard Cohen, 1969. (detalj)
Sin Leonarda Cohena objašnjava kako su život njegovog oca produžila nastojanja da završi svoju posljednju zbirku pjesama.
Scott Timberg, The Guardian/VD40, NOMAD
Da li je Leonard Cohen, na kraju, bio muzičar ili pjesnik? Ozbiljan filozof ili komičar one vrste koja se bavi mračnim temama? Kosmopolita-ženskaroš ili neko ko asketski traga za dubljim smislom? Jevrej ili budist? Hedonista ili pustinjak? Tokom 82 godine života, Leonard Cohen, rođen u Montrealu, bio je sve ovo, a u njegovoj posthumnoj knjizi poezije, kojoj je njegov sin Adam dao naslov koji podsjeća na Lawrenceova djela – The Flame – prikazane su sve njegove strane.
Adam Cohen nije spreman otkriti više od ovoga. "To su sve bile privatne stvari", kaže, dok sjedi u uredu na Wilshire Boulevardu u Los Angelesu, u blizini kuće u kojoj je njegov otac preminuo poslije pada koji se desio jedne noći prije gotovo dve godine. "Moj otac je istinski nastojao sačuvati magiju cijelog procesa. Odnosno, nije želio da ga demistificira. “Razgovorom o bilo kojoj od ovih tema", kaže, a glas mu se pretvara u šapat, "pravimo prekršaj". Ali, nakon još nekoliko komentara – naglašavajući da je Cohen pisao u potpunoj samoći i da bi svaku raspravu o njegovom pisanju smatrao opasnom vrstom "sujete" – Adam prilično dobro opisuje svog pokojnog oca, način na koji je on vidio sebe, kao i suštinu njegovog uspjeha.
“Sve je pjesma, sve je poezija – on nije pravio nikakvu razliku između jednog i drugog”, govori o decenijama borbe s prirodom dara koji je imao njegov otac. Za Cohena samog, to ipak nikada nije bilo dovoljno. “Za sebe bi govorio da je spor”, kaže Adam. “Pisao bi pjesme o tome kako je Leonard Cohen lijeni gad koji je uvijek u odijelu.” Zapravo, Cohen je bio žestoki perfekcionista, nevjerovatno rigorozan prema sebi, neko ko je imao, kako njegov sin kaže, "monašku disciplinu".
Adam glavom pokazuje na primjerak završene knjige: "Zbog ovog je odbijao umrijeti." Cohen je bolovao od leukemije, a nagovještaje svog skorog i neumitnog kraja dao je na svom posljednjem albumu – You Want It Darker. ("Ustajem od stola/napuštam igru", pjeva u jednoj od pjesama na tom albumu).
"On je bio osoba koja je u stalnoj potrazi, u misiji", kaže Adam, opisujući očev sve jači osjećaj svrhe i opredijeljenosti da piše tokom posljednjih mjeseci života, što je uključivalo slanje e-mail poruka prijateljima i porodici u kojima je od njih tražio da ga ne uznemiravaju da bi mogao završiti projekat . "To pisanje mu je vjerovatno produžilo život.”
Brojni rok pjevači, od američke folk muzike do CBGB pankera, u nedostatku boljeg izraza često su nazivani "poetskim", ali Cohen je, u svakom slučaju, bio istinski poeta: objavio je ništa manje nego četiri knjige poezije, tokom deset godina, prije izlaska njegovog prvog albuma na kom su se našle uglavnom akustične verzije pjesama koje je sam odrabrao, a vodilja im je nesumnjivo poetska "Suzanne". (Neobično je da je Cohen zapravo imao neke rane muzičke pokušaje kao tinejdžer jer je s prijateljima osnovao country-folk bend pod nazivom Buckskin Boys, ali je skoro potpuno napustio muziku sve do izlaska njegovog debitantskog albuma u 33. godini.)
Te prve pjesme nastale su u okviru tijesno povezane grupe kanadskih stihotvoraca koji su jedni drugima čitali stihove po kafićima i stanovima, štampajući ih i uvezujući listove po fotokopirnicama. "Nije bilo nagrada, ni donacija niti priznanja", rekao je Cohen u jednom radijskom intervjuu 1993. godine. "Nije bilo čak ni djevojaka." Čini se da je prigodno da njegove posljednje riječi – bez obzira na album You Want It Darker, objavljen samo nekoliko sedmica prije njegove smrti – budu u obliku posthumne knjige stihova.
Mladom Cohenu omiljeni pesnik bio je možda Federico García Lorca, a kasnije je nazvao svoju kćerku po ovom Španjolcu nesretne sudbine. Ali, njegov osjećaj za umjetnost obuhvatao je hiljade godina, a sjajna pjesma, znao je, ima moć da nadživi ono što je smatrao svojim skromnim doprinosom. "Znao je recitovati napamet", kaže Adam. "Bayrona, Shakespearea, Rumija, Bibliju... Recitovao je nevjerovatno tečno." Cohen je jednom rekao da ovo vježbanje recitiranja i njegov osjećaj po kojem je birao svoj pravi životni poziv sežu do Roberta Burnsa, francuskih trubadura, Homera i kralja Davida. Adam ovaj stil naziva "mitološko-romantičarskim", što je dobar opis.
Cohen je bio zahtjevan čitalac tuđih stihova. Godine 2005. godine, pokrenuo je tužbu protiv svoje dugogodišnje menadžerice, deset ili više godina nakon što je ona počela nezakonito za sebe prisvajati dio njegovih prihoda. “Nije znao na čemu ga je računovođa varao”, kaže Adam. “Ali, mogli ste mu dati pjesmu da pročita i on bi vam mogao reći gdje je pjesnik varao.” Pretvaranje za Cohena nije bila opcija: njegov vlastiti rad, kaže Adam, “bio je misija koju mu je povjerio sam Bog.”
Kao što je teško zamisliti Cohena u košulji koja nije utrpana u hlače – tokom kasnijih godina svog života skoro uvijek je nosio kompletno odijelo i kravatu, obično uz šešir kratkog oboda i kožne cipele – teško je zamisliti da je neku pjesmu ostavio nedovršenu, pjesmu koja bi mogla biti bolja ako bi joj se dodao još jedan stih ili ukoliko bi se odsvirala u drugom ključu.
Za svoju posljednju knjigu ništa nije želio prepustiti slučaju. Za razliku, recimo, od gomile radova, završenih i nezavršenih, koja se često pojavi nakon smrti nekog muzičara ili književnika – naprimjer, bezbroj pjesama i demo snimaka koji su autorizirani kao autenični a potvrdili su ih nasljednici Jimija Hendrixa, ili za razliku od opsesivnog prebiranja po Tolkenovom Međuzemlju – The Flame pokazuje da je Cohen poseban naglasak stavio na neke od svojih najvažnijih poetskih elemenata. “Ništa u ovoj knjizi” kaže Adam, “nije prepušteno slučaju.”
Iako se Cohen pojavio u eri bitničke poezije i izuzetno je cijenio Jacka Kerouaca i Allena Ginsberga, nikad ga nije privlačio taj kult spontanosti. (“U mom slučaju to nikada nije funkcioniralo” rekao je 1993. “Moja prva razmišljanja su dosadna, pristrasna, otrovna. Obično je moja zadnja misao ona koja je i najbolja.”)
The Flame je podijeljena, po Cohenovom nalogu, u tri dijela, a organizirali su je urednici Robert Faggen i Alexandra Pleshoyano, iz Californije, odnosno iz Quebeca. Prvi dio čini izbor od 63 pjesme od kojih su neke ranije objavljivane i pisane su prije nekoliko decenija. Adam kaže da taj prvi dio, pod nazivom Happens to the Heart, predstavlja nacrt za cijelu zbirku. Većina ih je pisana u rimi i ritmu, a bar za polovinu pjesama se može reći da su pisane u slobodnijem stihu.
U drugom dijelu objavljeni se tekstovi pjesama (koji su ponekad drugačiji od snimljene verzije) sa posljednja tri Cohenova albuma, uz Blue Alert, iz 2006. godine koji je izvela Anjani Thomas, Cohenov bivši prateći vokal i partnerica. (Cohen je producirao i napisao tekst.) Kada pogledate pjesme objavljene na svakoj stranici, zapanjuje uravonteženost i “ispoliranost” ovih pjesma.
Treći dio je izbor iz Cohenovih bilježnica – tekstovi odabrani s tri hiljade stranica pisanih tokom 60 godina, sve do, čini se, samog dana njegove smrti. Tu je i govor koji je održao nakon što mu je uručena nagrada u Španjolskoj koji ovdje služi kao kratki završetak. (U knjizi je objavljena i e-mail prepiska koju je vodio sa prijateljem, a čini se da čak i njegovu online korespondenciju odlikuju rima i ritam).
U knjizi se u različitoj mjeri spominju ljubav, seks, smrt, žaljenje, egzaltacija, pobožnost i nježna naklonost. Način na koji se isprepliću zemaljsko i duhovno – tokom posljednjih nekoliko godina, Cohen je bio pod uticajem hindu učitelja, kao i budističkog gurua sa kojim je boravio na jednoj planini u Californiji – posramio bi i Johna Donnea i Marvina Gayea.
U knjizi su i Cohenovi crteži, uglavnom autoportreti, sa nekoliko prikaza muzičkih instrumenata i žena u toplesu, što nimalo ne iznenađuje. Čak i kada ga je tijelo izdalo, plamen Cohenovog libida izgleda da je nastavljao goriti.
Iako su zapisi iz bilježnica neujednačeni, čitanje ih čini gorko-slatkim iskustvom: teško je da ih ne gledamo kao začetak Cohenovih pjesama koje nikad nećemo čuti, završenih pjesama koje nikad nećemo pročitati.
No, Cohen sam sebe nikada nije požurivao, a između dva albuma moglo se desiti i da prođe skoro deset godina. To nije zbog toga što mu je nedostajalo ideja i prizora o kojima bi pisao: očigledno je uvijek nešto zapisivao tokom cijelog svog života, a Adam kaže da je kao dijete te bilježnice pronalazio u ladicama očevog stola, džepovima jakni, a jednom je tražeći bocu tekile, u zamrzivaču našao zamrznutu i zaboravljenu očevu bilježnicu.
Cohen je umjetnik koji je na jednoj pjesmi – koja će kasnije postati Hallelujah – radio nekoliko godina, a 80 puta je napisao nacrt te pjesme i njenih stihova, da bi je na kraju njegova izdavačka kuća odbila. (Finalna i puno kraća verzija postala je, nakon što su je obradili i otpjevali John Cale i Jeff Buckley, Cohenova najčešće izvođena pjesma.)
Cohen nije bio osoba koja je požurivala stvari. Uprkos priličnoj dozi humora i cinizma tokom posljednjih decenija života, za njegove rane pjesme se govorilo da im “nedostaje humora " – pisanje je tada bio smrtno ozbiljan zadatak. Cohen je sigurno znao Yeatsov stih – Yeats je bio pjesnik kojem se duboko divio – o tome kako je "intelekt prisiljen da izabere/savršenstvo života ili savršenstvo djela." Kada je u pitanju ta dilema, Cohenov izbor je nedvosmislen.
"Religija, učitelji, žene, droge, putovanja, slava, novac", Adam citira svog oca, "Ništa me ne usrećuje i ne pruža mi olakšanje kao što to čini popunjavanje stranica – pisanje". To je također, kako je napisao u predgovoru, i "izaz žaljenja", pošto je Cohen toliko žrtvovao – nikad se nije oženio, smatrao se lošim ocem, dozvolio je da zdravstveno i financijski propadne – sve zbog poetske Muze. Uz mnogobrojne veze i neobavezna druženja sa ženama, poezija je jedina stvar kojoj je bio potpuno vjeran. The Flame to neosporno dokazuje.
Happens to the Heart
I was always working steady
But I never called it art
I was funding my depression
Meeting Jesus reading Marx
Sure it failed my little fire
But it’s bright the dying spark
Go tell the young messiah
What happens to the heart
There’s a mist of summer kisses
Where I tried to double-park
The rivalry was vicious
And the women were in charge
It was nothing, it was business
But it left an ugly mark
So I’ve come here to revisit
What happens to the heart
I was selling holy trinkets
I was dressing kind of sharp
Had a pussy in the kitchen
And a panther in the yard
In the prison of the gifted
I was friendly with the guard
So I never had to witness
What happens to the heart
I should have seen it coming
You could say I wrote the chart
Just to look at her was trouble
It was trouble from the start
Sure we played a stunning couple
But I never liked the part
It ain’t pretty, it ain’t subtle
What happens to the heart
Now the angel’s got a fiddle
And the devil’s got a harp
Every soul is like a minnow
Every mind is like a shark
I’ve opened every window
But the house, the house is dark
Just say Uncle, then it’s simple
What happens to the heart
I was always working steady
But I never called it art
The slaves were there already
The singers chained and charred
Now the arc of justice bending
And the injured soon to march
I lost my job defending
What happens to the heart
I studied with this beggar
He was filthy he was scarred
By the claws of many women
He had failed to disregard
No fable here no lesson
No singing meadowlark
Just a filthy beggar blessing
What happens to the heart
I was always working steady
But I never called it art
I could lift, but nothing heavy
Almost lost my union card
I was handy with a rifle
My father’s .303
We fought for something final
Not the right to disagree
Sure it failed my little fire
But it’s bright the dying spark
Go tell the young messiah
What happens to the heart
June 24, 2016
