Kundera: Provincijalizam malih
Foto: MZK
Kako definirati provincijalizam? Kao nesposobnost (ili odbijanje) sagledavanja vlastite kulture u velikom kontekstu.
Postoje dvije vrste provincijalizma: provincijalizam velikih nacija i onaj malih nacija. Velike se nacije opiru Goetheovoj ideji svjetske književnosti, jer im se njihova vlastita čini dovoljno bogatom da se ne moraju zanimati za ono što se piše drugdje. Kazimierz Brandys kaže to u djelu Carnets, Paris 1985-1987 (Zapisi, Pariz 1985-1987): „Francuski student ima većih rupa u poznavanju svjetske povijesti negoli poljski, ali on to sebi može dopustiti, jer njegova kultura sadrži manje-više sve aspekte, mogućnosti i faze svjetske evolucije.“
Male su nacije nepovjerljive prema velikom kontekstu iz upravo suprotnih razloga: one duboko poštuju svjetsku kulturu, no ona im djeluje kao nešto strano, poput neba nad njima, nešto daleko i nedostupno, kao neka idealna zbilja s kojom njihova nacionalna književnost baš i nema veze. Mala je nacija u svojega pisca utisnula uvjerenje da pripada samo njoj. Uperiti pogled s one strane domovinske granice, priključiti se svojim kolegama na nadnacionalnom teritoriju umjetnosti smatra se pretencioznim, prezirnim spram sunarodnjaka. Budući da se male nacije često nalaze u situacijama kada u pitanje dolazi sam njihov opstanak, lako im polazi za rukom taj svoj stav prikazati kao moralno opravdan.
Franz Kafka govori o tomu u svojemu Dnevniku; on promatra jidiš i češku književnost sa stajališta „velike“ književnosti, točnije njemačke. Mala nacija, kaže on, prema svojim piscima pokazuje veliko poštovanje, jer je oni čine ponosnom „spram neprijateljskog svijeta koji je okružuje“. Književnost je za malu naciju „manje stvar književne povijesti“ nego „stvar naroda“; upravo ta iznimna osmoza književnosti i naroda olakšava „širenje književnosti u zemlji, gdje se ona vezuje za političke slogane“. Kafka zatim dolazi do ove iznenađujuće opaske: „Ono što se u velikim književnostima odigrava pri dnu i predstavlja podrum koji zdanju nije neophodan, ovdje se odvija na najvećoj svjetlosti; ono što tamo izaziva prolazna okupljanja, ovdje za sobom povlači ništa manje nego život ili smrt.“
Ove me posljednje riječi podsjećaju na Smetaninu zborsku skladbu (napisanu 1864. godine) sa stihovima: „Veseli se, veseli se, gavranu proždrljivi, gozba ti se sprema: častit ćeš se izdajicom domovine…“ Kako je tako veliki glazbenik mogao izgovoriti tu krvoločnu budalaštinu? Grijeh iz mladosti? Nema opravdanja: tada je imao četrdeset godina. Uostalom, što je u to doba značilo biti „izdajicom domovine“? Postati komandosom koji kolje svoje sunarodnjake? Ma ne: izdajicom je bio svaki Čeh koji je zbog Beča radije napustio Prag, spokojno se tamo odajući njemačkom životu. kao što je Kafka rekao, ono što drugdje „izaziva prolazna okupljanja, ovdje za sobom povlači ništa manje nego život ili smrt.“
Posesivnost nacije prema njezinim umjetnicima očituje se kao terorizam maloga konteksta koji reducira cijeli smisao nekog djela na ulogu koju ono igra u vlastitoj zemlji. Otvaram staru presliku predavanja glazbene kompozicije Vincenta d'Indyja u pariškoj Schola Cantorum, gdje se početkom 20. stoljeća obrazovao cijeli naraštaj francuskih glazbenika. Tamo postoje odlomci o Smetani i Dvořaku, naročito o dvama Smetaninim gudačkim kvartetima. Što doznajemo? Tek jednu tvrdnju, koja se više puta ponavlja u različitim oblicima: ta glazba „pučkoga prizvuka“ nadahnuta je „narodnim pjesmama i plesovima“. Ništa drugo? Ništa.
Banalnost i besmislica. Banalnost zato što na tragove pučkih pjesama nailazimo posvuda, kod Haydna, Chopina, Liszta, Brahmsa: besmislica zato što upravo ova dva Smetanina kvarteta predstavljaju najintimniju moguću glazbenu ispovijed, napisanu u navali tragedije: Smetana je tada izgubio sluh; njegovi (prekrasni!) kvarteti su, kao što je sam govorio: „glazbeni kovitlac u glavi gluha čovjeka“. Kako se Vincent d'Indy mogao tako prevariti? Vrlo je vjerojatno, ne poznavajući tu glazbu, samo ponavljao ono što je čuo. Njegov je sud odgovarao mišljenju što ga je češko društvo imalo o toj dvojici skladatelja; da bi politički iskoristilo njihovu slavu (da bi moglo pokazati svoj ponos „spram neprijateljskoga svijeta koji ga okružuje“), ono je skupilo komadiće folklora pronađene u njihovoj glazbi te je od njih sašilo nacionalni barjak i razvilo ga nad njihovim djelima. Svijet je samo pristojno (ili zlobno) prihvatio tumačenje koje mu je bilo ponuđeno.
Zavjesa, Meandar, Zagreb, 2006.
