Kultura čitanja polazi iz kućnog odgoja: Odgajamo li naraštaje djece koja ne razumiju vrijednost književnosti?
Smatra se da tehnološko doba, u vidu brojnih svakodnevnih noviteta na mobitelima i društvenim mrežama te televizijskim programima prilagođenim svim dobnim uzrastima, sve više odvlači djecu od čitanja knjiga. Odgajamo li naraštaje djece koja ne razumiju vrijednost književnosti, što ostavlja duboke tragove u njihovim osobnostima i vještinama, i je li tehnologija zaista kriva za ne čitanje knjiga?
Os Uma / Autor: Irena Dujmušić
Nisu nam potrebne precizne statistike da bi otkrili da je kultura čitanja knjiga u padu, osobito kod djece, no jesu li samo tehnološke primamljivosti krive za to što djeca sve manje čitaju? Istina je zapravo sasvim suprotna, mi trenutno živimo u dobu kada se čita više nego ikada u povijesti, čitamo po cijeli dan – čitamo elektronsku poštu, objave i informacije na društvenim mrežama, razne članke na Internetu.
Dakle mi nemamo problema s čitanjem, no imamo problema s raznolikošću i bogatstvom kulture čitanja književnih djela. Doktor psihologije, predavač i pisac Jordan Shapiro vrlo dobro objašnjava ovaj problem današnjice – djeca ne čitaju knjige jer njihovi roditelji ne čitaju. On navodi kako je upoznao visokoobrazovane osobe koje tvrde da nemaju vremena za čitanje knjiga, umjesto toga oni čitaju recenzije i sažetke kako bi mogli sudjelovati u razgovorima o knjigama.
Posebno ga je šokiralo što su mnogi pitali postoji li audio verzija njegovih knjiga. Dr. Shapiro se pita je li problem to što djeca ne čitaju knjige ili je problem što nitko ne čita knjige, jer je naša kultura postala izrazito anti-akademska i anti-intelektualna. Radije ćemo čitati časopise i blogove koji će neprestano propitkivati humanističke vrijednosti, većinom zbog samopromocije, nego što ćemo pročitati neko književno djelo koje će nam otvoriti nove vidike.
Okruženi smo direktnom anti-kampanjom usmjerenom protiv književnih djela i usprkos toj činjenici pitamo se zašto djeca ne čitaju knjige. Dr. Shapiro dalje navodi da kultura čitanja polazi iz kućnog odgoja, odrasla se osoba treba osjećati ugodno s knjigama i prenositi tu ljubav na svoju djecu.
Postoji jaka korelacija između roditeljskih postupaka i učestalosti kojom djeca čitaju, i tehnološki noviteti nemaju nikakve veze s time, dapače, čitanje knjiga nije nužno vezano uz papir, čitati se može jednako dobro i preko ekrana. Djecu treba poticati na čitanje, roditelji trebaju preuzeti odgovornost za odgajanje djece u obzirna i empatična bića, a knjige su ključni dio tog odgoja. Čak i ako se ukloni sva digitalna tehnologija iz naših života, naša djeca i dalje neće čitati knjige ukoliko ih ne potaknemo vlastitim primjerom.
Najbolji put kojim će djeca zavoljeti čitanje je da im od malena čitamo, čak i kada nauče čitati sami. Svo vrijeme ih treba poticati i odgajati u tom duhu čitanja, kao ljubitelje svijeta knjiga. Jedno istraživanje je pokazalo kako su među najvećim ljubiteljima čitanja knjiga ona djeca kojima se redovito čitalo naglas, i to u dobi do 11 godina.
Ovaj je zaključak mnogim roditeljima iznenađujući, budući da svi smatraju kako djeci treba čitati samo dok i sami ne počnu čitati, no istraživanje je istaknuli i jedan važan faktor – vrijeme čitanja naglas je posebno zajedničko vrijeme u kojem je roditelj posvećen samo djetetu što učvršćuje vezu između roditelja i djeteta te produbljuje ljubav prema knjizi.
Osim produbljivanja veze između roditelja i djeteta, neke od prednosti čitanja djetetu naglas su:
- veća sposobnost za učenje u cjelini što potvrđuju i brojne studije
- jačanje temeljnih govornih vještina
- bolje komunikacijske vještine
- bolje razumijevanje osnova jezika
- proširivanje rječnika
- razvijanje logičkog razmišljanja
- prilagođavanje novim, budućim iskustvima
- poboljšavanje koncentracije i pamćenja
Vrlo je važno i što djeca čitaju, naime, knjige nemaju spol, niti bi ih tako trebalo dijeliti, odnosno naglasak bi trebao biti na knjigama koje su namijenjene svima kako ne bi i dalje produbljivali svijet u kojem postoji rodna nejednakost i gdje su uloge i intelektualna očekivanja podijeljeni prema spolu.
Osim toga, mladi danas čitaju više popularnih knjiga za mlade, ta djela čak zamjenjuju i klasičnu obaveznu literaturu budući da učitelji smatraju da je ikakvo čitanje bolje nego nikakvo. Ovaj stav nije nužno loš, kao i takva literatura, no treba imati na umu da je krajnji cilj ove literature profit, a ne edukacija.
Dakle, ljubitelja književnosti i pisane riječi se odgaja, prvenstveno u vlastitom domu, no postoje i situacije u kojima se u obiteljskom domu ne čita. Ovo nikako ne bi smjela biti prepreka da djeca zavole čitanje knjiga jer postoje obrazovne ustanove čija je primarna misija obrazovanje i odgoj djece, pa u tom smislu u vrtićima obavezno trebaju postojati knjige koje su djeci na dohvat ruke, da djeca sama listaju i istražuju, a također treba i nastaviti praksu čitanja djeci.
U školama, posebno tijekom najmlađeg doba, knjige bi trebale biti u razredima tijekom razredne nastave. Školske knjižnice treba obogatiti tako da djeci budu privlačne ne samo onda kada treba posuditi obaveznu školsku lektiru, već u svako doba. Kroz cijelo to vrijeme, od vrtića do kraja školovanja, treba organizirati posjete gradskim knjižnicama, gdje postoje posebni odjeli i programi za djecu, razgovarati o književnim djelima, izvoditi ih u predstavama i činiti sve kako bi se promoviralo čitanje knjiga.
Kroz čitanje, djeca će svakako osjetiti mnoge koristi, od obogaćivanja rječnika do posjedovanja bezvremenskog znanja, a osim toga razvijat će i vizualne vještine te maštu. Odrastat će u više socijalno osjetljiva bića koja su svjesna svoje okoline i ljudi, te će svojim samopouzdanjem i primjerom biti uzor i povod mnogoj djeci da uvide koliko je čaroban svijet knjiga. Sveukupno gledano, djeca koja čitaju i uživaju u tome su djeca koja će mijenjati svijet.
