Književna kritika: Pravo na glas
Linda Boström Knausgård, ‘Oktobarsko dijete’ (sa švedskog prevela Željka Černok; Naklada Ljevak, Zagreb, 2020.): Autoricu je publika znala samo kao lik iz romana njenog daleko poznatijeg supruga. Izdavači su tu nanjušili dobar posao, ali ova knjiga je mnogo više od oportunističkog hita.
Piše: Dragan Jurak
Izdavačima je Linda Boström Knausgård jako dobar posao. Svojim heksalogom ‘Moja borba’ Karl Ove Knausgård je od Linde napravio jedan od najpoznatijih suvremenih književnih likova. O Lindi smo sve saznali. Znamo njene roditelje i njenu djecu. Ušli smo u njen brak, njenu spavaću sobu i njen bolnički krevet. Ušli smo u njene zelene najlonke i njenu anamnezu. To je Lindu Boström Knausgård učinilo izdavačkom atrakcijom. Razni izdavači su se nadmetali tko će joj dati bolje uvjete za objavljivanje knjige. Mediji su se žurili predstaviti njenu knjigu, kritičari dati svoje mišljenje o njoj. Strani izdavači su pohrlili otkupiti prava za prijevod, prevoditelji su počeli prevoditi na svjetske jezike čim je rukopis bio dostupan: ‘Oktobarsko dijete’ je knjiga izdavačke logike. I to je ona njena manje zanimljiva strana.
Bolest svoje supruge Knausgård je u detalje opisao u ‘Mojoj borbi’, i ‘Proljeću’. U trećem dijelu kvadrilogije ‘Enciklopedija godišnjih doba’ minuciozno je opisan i pokušaj samoubojstva Linde, tada trudne s četvrtim djetetom. Kopajući po vlastitoj intimi Karl Ove je do lakata ušao i u Lindinu intimu. To je od Linde učinilo studiju bipolarnosti, književni lik, ali je i ostavilo bez glasa. Jedini glas, glas je autora. U ‘Oktobarskom djetetu’ Linda spominje razgovor koji je bračni par vodio s liječnikom psihijatrijskog odjela na kojem je bila hospitalizirana. Liječnik je rekao da je dugo razmišljao što da im kaže. Pročitao je sve Knausgårdove knjige i htio sve u detalje analizirati, bolest i književnost. Pritom se obraćao Knausgårdu, autoru, ne Lindi, pacijentici, oduzimajući joj prava glasa i patronizirajući je. Linda se osjećala kao maloumna. I Knausgårda je iritiralo ignoriranje pacijentice. Ustao je i rekao liječniku dosta, prekidamo razgovor.
Zanimljivo, Linda u knjizi liječnika opisuje kao ‘norveškog ljigavca’. Upada u oči spominjanje muževljeve nacionalnosti u kontekstu omraženog muškarca. Ako i jest riječ o pritajenoj srdžbi, frustraciji spram supruga – Autora, Muškarca i Norvežanina – posrijedi je iznimka, intrigantna omaška, ali ne i pravilo. Linda Boström Knausgård piše obraćajući se izravno bivšem suprugu. I tu nema srdžbe, mržnje, tek pokoje pitanje, poneko dodatno objašnjenje, između ostalog da razvod nije bio dogovoran, već donekle iznuđen i jednostran. ‘Oktobarsko dijete’ je spram Knausgårda pomirljiv tekst, pismo razumijevanja i ljubavi u trenutku kada su i razumijevanje i ljubav već prošlost, ili bi to trebali biti. Knausgård nije Lindi oduzeo glas. Niti kao osobi, niti kao etabliranoj prozaistici i pjesnikinji koja je debitirala još 1998. godine. Dapače, svojim knjigama ju je prozvao, ponudio joj pozornicu i Linda mu sada odgovara. Njihov dijalog razgovor je razmimoilaženja i spajanja. Dijalog dvoje spavača koji govore u snu i tako jedno s drugim komuniciraju. Izdavači su u Lindinoj ispovjedi nanjušili dobar posao. Suvremenoj Zeldi Fitzgerald trebalo je dati njen oduzeti glas. Razvlačenje crijeva, puštanje krvi i nabacivanje izmetom bile su poželjne sastavnice potencijalnog hita. Linda Boström Knausgård je izbjegla tu zamku i ponudila svoj autentičan glas. Onaj uz koji stoji prezime Knausgård, ali i prezime Boström.
