Kako čitati pisca: Haruki Murakami
Neki ljudi doživljavaju prosvjetljenja u crkvi, drugi na vrhovima planina. Haruki Murakami doživio je prosvjetljenje 1. 4. 1978. na travnjaku iza bejzbol stadiona Jingu u Tokiju. Kako bi bilo da pokuša napisati roman?
Haruki Murakami je japanski romanopisac, pisac kratkih priča, prevodilac, novinar i bivši vlasnik džez kluba. Odrekao se noćnog života kad je sjeo da napiše prvi roman Slušaj pjesmu vjetra (1979). Proveo je naredne tri decenije istražujući mračne, neobične kutke ljudske mašte. Zatim je počeo trčati, što je tema njegove knjige iz 2008, O čemu govorim kad govorim o trčanju, što je početna tačka ovog intervjua. Njegove knjige – koje se kreću od nadrealističkih fantazija kao Lov na divlju ovcu (1982) i Tvrdo kuhana zemlja čudesa i Kraj svijeta (1985), do zabavnih i seksi prikaza otuđenosti mladosti kao u Norveškoj šumi (1987) i Moj slatki Sputnik (1999) – pune su mačaka, džeza, tjestenine, vanzemaljskih uplitanja i portala do drugih univerzuma. Njegovo najambicioznije djelo – Hronika ptice navijalice (1997) – kombinuje sve njegove pripovjedačke tehnike: razigrano je i neobično, ali i natopljeno užasom zbog nasilja u kojem je rođen savremeni Japan. Objavljivanje trotomne knjige 1Q84, 2011. godine, napisane djelimično kao odgovor na knjigu Georgea Orwella, bilo je globalni fenomen.
Neki ljudi doživljavaju prosvjetljenja u crkvi, drugi na vrhovima planina. Haruki Murakami doživio je prosvjetljenje 1. 4. 1978. na travnjaku iza bejzbol stadiona Jingu u Tokiju. Kako bi bilo da pokuša napisati roman?
Trideset godina i gotovo trideset pet knjiga kasnije, jasno je da je Murakami pokušao pravu stvar. Njegovi neobični, predivni romani, od Lova na divlju ovcu do Kad padne mrak, kultni su hitovi širom svijeta i prevedeni na četrdeset osam jezika.
Ali kako opisuje u svojim memoarima, O čemu govorim kad govorim o trčanju, napisati toliko knjiga bilo bi nemoguće da nije bilo istovremenog doživljavanja – prije mnogo godina – još jednog prosvjetljenja, vrlo neuobičajenog za čovjeka koji je pušio tri kutije cigareta dnevno: šta bi se dogodilo ako bih počeo s trčanjem?
Dok sjedi u sumračnom predvorju hotela u centru Manhattana, nakon što se probudio, išao na trčanje, pisao i dao već jedan intervju, ovaj vitalni pedesetdevetogodišnji romanopisac objašnjava kako je ono što je počelo slučajno postalo glavni princip u njegovom životu.
“Imam teoriju”, rekao je dubokim baritonom. “Ako vodiš veoma dosadan život, tvoja mašta radi vrlo dobro. Veoma je aktivna. I zato ustajem rano ujutro, svakog dana, i sjedam za sto, i spreman sam za pisanje.”
Kad priča o svom pisanju, Murakami zvuči kao neobična mješavina egzistencijaliste, profesionalnog sportiste i motivacionog govornika. “To je kao odlazak u neku mračnu sobu”, kaže veoma sporo. “Ulazim u tu sobu, otvaram ta vrata, i tamo je potpuni mrak. Ali vidim nešto, i mogu dodirnuti nešto i vraćam se u ovaj svijet, na ovu stranu, i zapisujem to.”
Pravi dugu stanku, a onda opominje: “Moraš biti jak. Moraš biti čvrst. Moraš biti uvjeren u to što radiš ako želiš ući u tu mračnu sobu.”
Čak i kad nije u Japanu, Murakami se drži stroge rutine. Budi se rano, piše nekoliko sati, trči, provodi popodne prevodeći. Preveo je Velikog Gatsbyja, Lovca u žitu, a nedavno i knjigu Raymon – da Chandlera Zbogom, draga moja.
Šablonska priroda njegovog dana ne može biti različitija od dana njegovih likova. Murakami piše o ljudima koji bauljaju kroz život zahvaljujući sudbini ili neobičnim okolnostima. Kafka na žalu bavi se mačkama koje govore; Nakon potresa sadrži priču o čovjeku koji vjeruje kako je ogromna žaba osvojila Tokio.
Mada poštuje stroga pravila i šablone, Murakami zna kako sudbina može promijeniti život. Dva događaja na koja nije mogao uticati izmijenila su njegov. Prvi se dogodio krajem osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Umoran od onog što je nazivao “opijánje i tapšanje po ramenu” u tokijskom književnom krugu, čijim se pripadnikom nije smatrao, napustio je zemlju i napisao Norvešku šumu.
“Prodavala se veoma dobro… previše dobro”, kaže Murakami, smijući se. “Dva miliona primjeraka za dvije godine. Neki ljudi su me mrzili još više. Intelektualci ne vole bestselere.” Murakami je ostao još u inostranstvu, preselio se u Ameriku; a onda je došla 1995.
Tokom te godine Japan je doživio finansijski kolaps i teroristički napad gasom u podzemnoj željeznici. Murakami se vratio kući i proveo godinu dana slušajući glasove preživjelih. Na kraju ih je uobličio u zbirku Podzemlje. To iskustvo promijenilo je njega i način na koji stvara likove. “Znate, mnogi ljudi ne slušaju šta drugi govore”, kaže. “Većina misli kako su priče drugih ljudi dosadne. Ali ako se potrudite da saslušate, njihove priče su zadivljujuće.”
Murakami je otad počeo drugačije da stvara likove… kako je rekao, sad povremeno otvara prozor. Dva mjeseca godišnje odgovara na mejlove svojih čitalaca. “Želio sam razgovarati s čitaocima”, kaže, “čuti njihove glasove.”
A onda ga zatvara. Odlučnost da piše još uvijek je jasno primjetna na njemu. Želi da svaka knjiga bude drukčija, bolja nego prethodna. Ipak, sumnja da će doživjeti još neko prosvjetljenje. “Sjećam se kako je to izgledalo”, govori o pisanju prve knjige. “To je poseban osjećaj. Ali pretpostavljam da je jednom dovoljno. Mislim da svako doživljava takvo prosvjetljenje samo jednom u životu. A bojim se da će ga mnogi ljudi propustiti.”
Decembar 2008.
Izvor: Freeman John, Kako čitati pisca
