John Boyne: Dječak u prugastoj pidžami ili kako vidjeti rat pravim očima?
Postoje knjige koje nisu došle na ovaj svijet da bi nam pričale o nekim drugim izmišljenim svjetovima. Neke su knjige toliko stvarne da nam se čini da smo i sami likovi iz priče. I zaista, moglo nam se tako lako dogoditi da uistinu i jesmo. Srećom, nismo. Ali nisu svi bili takve sreće.
Piše: Nikol Bali
Ljudi se u suštini rađaju jednaki, ali u nekom su se periodu povijesti neki ljudi rađali kao ljudi, a neki kao nešto što nisu ljudi, ali imaju sve ljudske karakteristike. Ah, ti ljudi, reče otac, kimajući i osmjehujući se neznatno. Ti ljudi... hm, oni uopće nisu ljudi, Bruno. Ako logoraši nisu bili ljudi, a nisu bili ni životinje, jer prema životinjama smo dobri čak i kada ih usmrćujemo kako bismo ih jeli, što su oni bili? Neljudi? Nikada nisam pretjerano marila za povijest, svjesna činjenice da je izvrnuta onako kako odgovara onima koji su je napisali, razočarana njenom krutošću i općenitošću. Prvi doticaj s Drugim svjetskim ratom koji je ostavio utjecaja na mene bio je Dnevnik Anne Frank. Sjećam se da sam danima nervozno hodala po kući, tada petnaestogodišnja djevojčica, i ispitivala tatu pitanja na koja jednostavno ne postoji odgovor. Nikada se nisam uspjela pomiriti s tim pitanjima na koja nisam dobila odgovor, a zatim sam otkrila i film La vita è bella, na koji sam plakala i još uvijek, godinama nakon prvog gledanja, plačem svaki puta kada se sjetim onog poznatog pozdrava Buongiorno, principessa... Svi ti ljudi, tako stvarni i taj rat, jedan jedini zločesti rat, dotad za mene samo fiktivan, kroz mnogo nepovezanih, a opet istom nedaćom spojenih ljudskih sudbina, kao da se meni događao i kao da mi se svakim čitanjem iznova događa. Dječak u prugastoj pidžami došao je sasvim slučajno, stajao je na polici novih izdanja koja je knjižnica kupila, pa se tih božićnih blagdana našao u mojim rukama. Nisam pogledala ni sažetak na poleđini knjige, a kad sam je čitala, javljala su se ista ona pitanja na koja mi nitko nikada neće dati odgovor.
Ako čovjek pogleda noću u nebo, to ga ne čini astronomom, znaš. Ni Pavela, Židova koji je bio sluga u Bruninoj kući, to što je izvrsno konobario i posluživao Hitlerovog izravnog slugu i njegovu obitelj, čistio mrkve i krumpire i prao suđe, nije moglo otuđiti od činjenice da je on ugledni liječnik. Politička ideologija nacizma ne bira po zanimanjima, godinama, spolu... Ne bira po tome jesi li dobar čovjek, onaj koji će previti ranu dječaku koji padne s ljuljačke, već samo po tome jesi li Židov ili ne, odgovaraš li skupini koja sebe naziva ljudima ili skupini koju samoprozvani ljudi nazivaju neljudima. Koliko li se tame mora sakriti u čovjeku koji samo slijedi nametnutu ideologiju, žmiri na istinu i ispunjava svoju političku dužnost?
Brunin otac, vrhovni zapovjednik u koncentracijskom logoru, osoba s nultom količinom empatije i razuma, direktno izlaže svoju obitelj pogibelji. I ne bi bilo uopće tako strašno kada bismo mu mogli pripisati neznanje, kao Bruninoj majci, ali on zna. Ne postoji način kojim bi se iskazalo gađenje prema čovjeku koji na tako okrutan način ponižava i ubija drugoga čovjeka, a ne postoji ni opravdanje. Dječak u prugastoj pidžami, Bruno, pokazuje nam da rat nisu vojnici i tenkovi, oružje i smrti vojnika koji se međusobno bore. Već dugo, dugo vremena rat ne bira čovjeka, on ga samo uvlači u svoj vrtlog i ne ispušta ga sve dok na njemu ne ostavi tragove.
Zanimljiv je način na koji autor priča priču; kao susret dvaju neiskvarena dječaka i njihovo prijateljstvo, ograđeno bodljikavom žicom koncentracijskog logora. Pokušala sam zamisliti Jelenu, moju najbolju prijateljicu, i sebe kako razgovaramo odijeljene bodljikavom žicom i osjećala sam ogromnu nepravdu koja je nanesena dječacima, te rat kao događaj koji razdvaja prijatelje zato što je netko drugi tako odlučio. U čemu je točno razlika, pitao se. I tko je odlučio koji će ljudi nositi prugaste pidžame, a koji uniforme? Kao što Bruni nije bila jasna razlika između Židova zarobljenih u koncentracijskom logoru, svih obučenih u prugaste odore i vojnika u sjajnim uniformama, tako ni meni nikada nije bilo jasno odakle čovjeku ideja da obezvrjeđuje druge ljude na temelju njihove narodnosti, vjeroispovijesti, boje kože ili seksualne orijentacije. Šmuel je bio najmršaviji i najtužniji dječak kojeg je Bruno ikada vidio, sa sivim, ispijenim i gladnim licem, a dva dječaka bila su rođena na isti datum, iste godine. Ta činjenica pomaže autoru da prikaže sličnost dvaju dječaka, a jedina njihova razlika krije se u činjenici da je Bruno Nijemac, a Šmuel Židov. Ni Bruno ni Šmuel nisu znali što se to točno događa u koncentracijskom logoru, a promatrati logor kroz oči neiskvarenih dječaka posebno je iskustvo, koje u čovjeku budi neizmjernu količinu tuge, ali i ljubavi prema čovjeku.
Bruno je Šmuelu nosio hranu, što je jedino Maria, njihova služavka primijetila i čak iako je sve to bilo sumnjivo i zabrinjavajuće, Maria nikada nije postavljala suvišna pitanja. Brunin otac ignorirao je znakove da Bruno ima doticaja s koncentracijskim logorom, očito smatrajući kako njegovo dijete nikada ne smije saznati što se tamo događa. Na kraju priče Bruno prelazi s druge strane ograde i odjeven u prugastu pidžamu pokušava Šmuelu pomoći pronaći oca, ali dječaci u tome ne uspijevaju, nego s drugim logorašima ulaze u plinsku komoru i umiru. U plinskoj komori Bruno drži Šmuela za ruku i govori mu da je on njegov jedini i najbolji prijatelj zauvijek. Reakcije Bruninih roditelja u knjizi nisu dramatične ni snažno opisane, ali kada gledamo istoimeni film, vrisak Brunine majke djeluje kao uvjerljivo najjači krik boli izazvane Auschwitzom.
I na kraju uvijek ostaju pitanja. Kamion pitanja na koja nitko nikada neće imati smislen odgovor, a ratovi se i dalje događaju. Možda bi se prestali događati, jer nešto poput rata ne može se samo dogoditi, kada bi svaki čovjek na svijetu pročitao Dječaka u prugastoj pidžami.
Izvor: Magazin
