James Joyce – Eveline

Dom! Ogledavala se po sobi i promatrala stare predmete s kojih je jednom u tjednu tolike godine brisala prašinu uvijek se iznova pitajući odakle tolika prašina dolazi. Možda nikad više neće vidjeti te svoje domaće predmete za koje ni u snu ne bi pomislila da će se ikad od njih odijeliti.

Sjedila je na prozoru i gledala kako se večer spušta na ulicu. Glavu je naslonila na zavjese i u nozdrvama osjećala miris prašnog kretona. Bila je umorna.

Prošlo je nekoliko ljudi. Prošao je i čovjek koji se vraćao kući na kraju ulice. Čula je kako mu koraci klepeću po cementiranom pločniku i zatim kako škripe po puteljku posutom šljakom ispred novih crvenih kuća. Nekada je tamo bilo polje gdje su se svake večeri igrala djeca. Onda je neki čovjek iz Belfasta kupio čitavu zemlju i sagradio kuće – ne onakve mrke kućice kakve su bile njihove, već svijetle kuće od opeke sa blještavim krovovima. Prije su se na polju igrala sva djeca iz ulice — Devineovi, Waterovi, Dunnovi, mali Keogh bogalj, ona i njena braća i sestre. Ernest se naravno nikad nije igrao. Bio je već odrastao. Njen otac ih je često sa svojim štapom od trnine tjerao s polja. Ali obično je mali Keogh bio na straži i vikao kad bi ga vidio kako dolazi. Ipak, kao da su u ono vrijeme bili prilično sretni. Tada otac još nije bio tako loš, a i majka je bila živa. To je bilo davno. Sada su svi odrasli, i ona i njena braća i sestre. Majka je mrtva. I Tizzie Dunn je mrtav, a Waterovi su se vratili u Englesku. Sve se promijenilo. Došlo je vrijeme da i ona ode kao i ostali, da napusti svoj dom.

Dom! Ogledavala se po sobi i promatrala stare predmete s kojih je jednom u tjednu tolike godine brisala prašinu uvijek se iznova pitajući odakle tolika prašina dolazi. Možda nikad više neće vidjeti te svoje domaće predmete za koje ni u snu ne bi pomislila da će se ikad od njih odijeliti. A ipak sve te godine nije doznala kako se zvao svećenik čija je požutjela fotografija visila iznad pokvarenog harmonija pokraj slike u bojama o obećanju blaženoj Margareti Mariji Alacoque. Bio je školski prijatelj njenog oca. Kad god bi pokazala fotografiju nekom posjetiocu njen bi otac ravnodušno rekao:

»On je sad u Melbourneu.«

Pristala je da ode, da napusti svoj dom. Da li je to bilo pametno? Pokušala je odvagnuti pitanje sa svake strane. U svojoj je kući u svakom slučaju imala krov nad glavom i hranu. Bila je okružena ljudima koje je čitav život poznavala. Naravno, morala je marljivo raditi i u kući i na poslu. Što li će o njoj govoriti u dućanu kad čuju da je pobjegla s momkom? Možda će reći da je luda, a njeno će mjesto popuniti preko oglasa. Gospođica Gavan bit će sretna. Ona je uvijek bila nabrušena prema njoj, osobito ako je bilo ljudi koji su slušali:

»Gospođice Hill, zar ne vidite da gospođe čekaju?«

»Življe, gospođice Hill, molim vas!«

Sigurno neće proliti mnogo suza zato što napušta dućan.

A u budućem domu, u dalekoj nepoznatoj zemlji, bit će posve drugačije. Bit će udana ona, Eveline. Ljudi će je poštovati. Postupat će s njom drugačije nego što su postupali s njenom majkom. Čak i sada, iako je prešla devetnaestu, ponekad se bojala očeve grubosti. Zbog toga je čak počela patiti od drhtavice. Kad su bili mali on ju zato što je bila djevojčica nikada nije onako tukao kao Harryja i Ernesta. Ali kasnije joj je počeo prijetiti i govoriti što bi joj sve učinio samo kad ne bi imao obzira prema njenoj pokojnoj majci. Sada nije imala nikoga da je štiti. Ernest je bio mrtav, a Harry koji je radio kao dekorater crkava bio je gotovo uvijek na putu. Osim svega, počela su je neizrecivo zamarati redovita rječkanja oko novca svake subote uvečer. Ona je uvijek davala svu svoju zaradu – sedam šilinga – Harry je slao koliko je mogao, ali bila je prava muka izvući od oca novčić.

Govorio je da ona razbacuje novac, da je nerazumna, da on neće dopustiti da se njegove teško zarađene pare rasipaju po ulicama, i još koješta drugo, jer je obično bio vrlo zao subotom uvečer. Konačno bi joj ipak dao novac i upitao je da li uopće pomišlja da bi trebalo nešto kupiti za nedeljni ručak. Morala je navrat-nanos izjuriti iz kuće i požuriti u kupovinu čvrsto stišćući u ruci novčarku od crne kože dok se gurala kroz gomilu ljudi na ulicama. Vraćala se tek kasno uvečer pretrpana kupljenim zalihama. Imala je mnogo posla, održavala je kuću i pazila na dvoje najmlađe djece koja su joj ostala na brizi da redovito idu u školu i redovito dobivaju obroke. Bio je to težak posao — težak život — ali sada kad se spremala da ga napusti nije joj se činio toliko mrzak.

S Frankom će upoznati drugačiji život. Frank je bio vrlo drag, muževan, otvoren. Trebala je poći s njim noćnim brodom za Buenos Aires gdje će postati njegova žena i gdje ju je već čekala kuća u kojoj će s njim živjeti. Kako se dobro sjećala onog časa kad ga je prvi put vidjela. Stanovao je u jednoj kući na glavnoj ulici gdje je običavala ići u posjete. Činilo joj se kao da je to bilo tek prije nekoliko tjedana. On je stajao na ulaznim vratima zabačena kačketa, dok mu je razbarušena kosa padala na opaljeno lice. Nedugo zatim upoznali su se. Dolazio je svake večeri pred trgovinu i pratio je kući. Odveo ju je na predstavu Mlada Čehinja i ona je bila ponosna kad su sjeli na skupa mjesta. Veoma je volio glazbu i tiho je pjevušio za vrijeme predstave. Ljudi su vidjeli da su zaljubljeni i kad je pjevao o djevojci koja ljubi mornara bila je nekako ugodno zbunjena. On ju je u šali nazivao Poppens.

Najprije je bila veoma uzbuđena što ima momka, a onda ga je i zavoljela. Pričao joj je mnogo priča o dalekim zemljama. Počeo je kao mali na palubi broda Linijske plovidbe Allan koji je plovio za Kanadu. Tada je dobivao svega funtu na tjedan. Nabrojao joj je imena raznih brodova na kojima je plovio i kakve je sve poslove obavljao. Plovio je kroz Magellanov tjesnac i pričao joj o strašnim Patagonijcima. Rekao joj je da se konačno skrasio u Buenos Airesu i da je došao u staru domovinu samo na odmor. Naravno, otac je doznao za njihovu vezu i zabranio joj da ga i dalje viđa.

»Znam kakvi su mornari«, rekao je.

Jednog se dana posvađao s Frankom i odonda se sa svojim draganom morala sastajati u potaji.

Na ulici je postalo tamnije. Dva pisma u njenom krilu izgubila su svoju jasnu bjelinu. Jedno je bilo za Harryja, a drugo za oca. Ernest joj je bio najdraži, ali voljela je i Harryja. Primijetila je da je otac u posljednje vrijeme ostario. Nedostajat će mu. Ponekad je znao biti i vrlo drag. Nedavno, kad je jedan dan ležala bolesna, čitao joj je priču o duhovima i pripravio joj prepečenac. A jednom drugom prilikom, još dok je majka bila živa, čitava je obitelj otišla na izlet na brdo Howth. Tada je, sjeća se, otac stavio na glavu majčinu kapu samo da razveseli i nasmije djecu.

Vrijeme je prolazilo, a ona je i dalje sjedila kraj prozora, naslanjala glavu na zavjesu i udisala miris prašnog kretona. Dolje, na kraju ulice, svirale su ulične orguljice. Poznavala je napjev. Čudno je da su se pojavile baš ove večeri da je podsjete na obećanje koje je dala majci da će održavati kuću dokle god bude mogla. Sjetila se posljednjih majčinih trenutaka.

Ležala je u zagušljivoj zamračenoj sobi na drugoj strani predvorja kad se začuo melankolični talijanski napjev. Sviraču orguljica dali su šest penija i rekli mu da ode. Sjećala se kako je otac doštapao natrag u bolesničku sobu i rekao:

»Prokleti Talijani! Došli su čak ovamo!«

I razmišljala je o tužnoj viziji majčina života koji je ostavio pečat prokletstva na čitavo njeno biće – život neprekidnog odricanja koji se na kraju završio ludilom. Zadrhtala je kad joj se učinilo da ponovo čuje majčin glas kako ponavlja luđačkom upornošću:

»Derevaun Seraun! Derevaun Seraun!«

Skočila je potaknuta iznenadnim strahom. Pobjeći! Mora pobjeći! Frank će je spasiti. On će joj dati život, možda i ljubav. A ona je željela živjeti. Zašto da bude nesretna? Ima pravo na sreću. Frank će je zagrliti, obujmiti. On će je spasiti.

Stajala je u zanjihanoj gomili na pristaništu kod North Walla. Frank ju je držao za ruku i znala je da joj govori, da neprestano nešto ponavlja o putovanju. Na pristaništu je bilo mnogo vojnika sa smeđim kovčezima. Kroz široka vrata natkrivenog prilaza ugledala je na tren crnu gromadu broda s rasvijetljenim prozorima kako miruje uz kej. Nije mu odgovarala. Osjećala je da joj je lice blijedo i hladno i zbunjena i puna tjeskobe molila je Boga da je uputi, da joj pokaže što joj je dužnost. Brod je po drugi put proparao maglu otegnutim tužnim zviždukom. Ako sada pođe, sutra će biti s Frankom na pučini, na putu za Buenos Aires. Imali su rezervirane karte. Zar bi mogla odustati nakon svega što je učinio za nju? Od silne tjeskobe osjeti mučninu i stade pomicati usne u tihoj svesrdnoj molitvi.

Kao da su joj u srcu zabrujala zvona. Osjetila je kako joj je dohvatio ruku.

»Dođi!«

Svi oceani svijeta lomili su valove o njeno srce. On ju je vukao na njihovo dno, on bi je sigurno utopio. Ona se objema rukama uhvati za željeznu ogradu.

»Dođi!«

Ne! Ne! Ne! Nije mogla. Njene su se ruke mahnito držale za željezo. Boreći se u valovima oceana ona je prestravljeno kriknula.

»Eveline! Evvy!«

Požurio je do ograde i doviknuo joj da dođe za njim.

Vikali su na njega da ne zastaje, ali on ju je još uvijek dozivao. Okrenula mu je svoje blijedo lice, nepokretna kao bespomoćna životinja. U njenim očima nije više bilo ljubavi, ni pozdrava, ni prepoznavanja.

Izvor: James Joyce, Dublinci
Dunjalučar