Između prestižnih nagrada, velikih tiraža i komercijalnog efekta
U četvrtak, 14. novembra, objavljeno je ime Karin Tuil kao dobitnice nagrade Gonkur gimnazijalaca, čime je zaključena francuska književna jesen, barem što se tiče glavnih događaja.
NJeno ime vjerovatno nije poznato u Srbiji (iako je u Francuskoj objavila već deset romana). Ali, to ime je vrijedno pomena ovdje, u kontekstu te nagrade (roman „LJudske stvari“) za koju se izvan Francuske malo zna, ali koja zauzima veoma značajno mjesto na francuskoj književnoj pozornici.
Na začuđujući način, Gonkur gimnazijalaca posljednjih godina obezbjeđuje za dobitnika spektakularan komercijalni uspjeh (ponekad i od preko 400.000 prodatih primjeraka) u nekoliko navrata i veći od dobitnika originalne Gonkurove nagrade.
Fenomen potvrđuju statistike koje realizuje GfK, odnosno francuska filijala tog poznatog Instituta za proučavanje tržišta i ponašanja potrošača. Podaci koje daje taj institut se uzimaju kao vjerna referenca za francusku izdavačku djelatnost.
Gonkur gimnazijalaca postoji od 1988. godine i od tada je samo četiri puta (uglavnom u prvim godinama) nagradio isti roman kao i njegov visokocijenjeni mentor (ustanovljen 1903).
Oko dvije hiljade učenika je u njegovom žiriju svake godine, u organizaciji najpoznatijeg francuskog trgovačkog lanca u domenu kulture (FNAC) i ministarstva prosvjete. Delegati žirija se sastaju u Renu, glavnom gradu Bretanje i to je druga posebnost te nagrade, u zemlji za koju se često kaže da boluje od „parizijanizma“.
Inače, jesenske serije književnih nagrada u Francuskoj se uvijek nestrpljivo očekuju, a njihovi komercijalni efekti pažljivo analiziraju kao barometar stanja u francuskoj izdavačkoj djelatnosti. Poznato je, na primjer, da je „potencijal“ Gonkura najmanje 300.000 primjeraka.
Varijacije u toj cifri su ponekad, zavisno od autora i teme romana, spektakularne. Gonkur 2018. je dostigao „samo“ 293.000 primjeraka (autor Nikola Matje), dok se roman nagrađen 2017. prodao u skoro 500.000 primjeraka (autorka Lejla Slimani). Velika nagrada za roman Francuske akademije je prošle godine dostigla 250.000 primjeraka, dok je ta brojka od oko 220.000, za drugu važnu nagradu Renodo (koju je 1926. osnovala grupa novinara i književnih kritičara). Nagrada Femina (čiji je žiri ekskluzivno ženski) „vrijedi“ oko 80.000 primjeraka.
Izuzetak je prošlogodišnji dobitnik Filip Lanson, koji je, teško ranjen, preživio atentat na Šarli-Ebdo. NJegova priča o povratku u život je premašila 230.000 primjeraka. Ocijenjena kao jedna od najboljih knjiga 2018. nije nagrađena Gonkurom, jer joj je osporen kvalifikativ „roman“.
Međutim, ove prestižne književne nagrade ne stoje na samom vrhu tabela sa naslovima najbolje prodaje knjiga. Već osam godina najviše knjiga prodaje Gijom Miso (Musso), predstavnik „lake literature“ koja ima dugu tradiciju u Francuskoj, na tragu nekad popularne književnosti koju je kulturna elita zvala „romani sa željezničke stanice“.
Prošlogodišnji roman Gijoma Misoa „Stan u Parizu“ je prodat u 590.497 primjeraka, a i njegov prethodni roman je na trećem mjestu te liste za 2018. Na drugom mjestu je roman „Tvoj život započinje kad shvatiš da imaš samo jedan“ Rafaele Đordano (Giordano) koji izišao 2017. i prodao se sa džepnim izdanjem za dvije godine u preko milion primjeraka.
Na toj listi se nalazi, već dugo i redovno vrlo visoko, i Mark Levi, za kog se prije nekoliko godina tvrdilo da je najčitaniji francuski romanopisac na svijetu. Knjige ovih pisaca se uglavnom ne nalaze u užem izboru romana-kandidata za prestižne književne nagrade. Iako ono što se zove marketing ima danas puno smisla za cjelokupnu romanesknu produkciju, ova serija pisaca se posmatra kao isti proizvod marketinga.
Inače, kulturna elita (što na ovom mjestu ne treba shvatiti sa potpuno negativnim prizvukom) ne podnosi da se knjiga tretira kao proizvod i kao svaka druga roba. NJeni zastupnici od toga „odmah dobiju ospe“, kako se to ovdje kaže kad smo alergični na nečiji govor ili ponašanje.
Tržište knjiga je, naravno, glavni arbitar procvata ili depresije izdavačke djelatnosti. Ali pitanje sadržano u poimanju knjige kao banalnog proizvoda daleko prevazilazi usku oblast književnosti. I renomirani izdavači sanjaju o rekordnim tiražima i komercijalnom uspjehu. Ali njihova izdavačka koncepcija bi bila pogrešna (u smislu opšteg nivoa kulturnih tokova) kad bi im glavni postulat bio: „Što god niže ciljaš, ciljaš više u širinu.“
To kaže Olivije Nora, direktor jedne od najreprezentativnijih francuskih izdavačkih kuća (Grasset). Istovremeno, on ukazuje, u novim uslovima očiglednog pada opšteg nivoa TV-programa u domenu kulture, i na sve slabiji odnos „posredovanja“, kako se ovdje označava – nekad jako dinamična – veza između masovnih medija i izdavačke djelatnosti.
Danas u Francuskoj, u kontekstu veoma razvijenog TV pejsaža, „živi“ još samo jedna velika emisija posvećena književnosti. Dok su postajala samo tri kanala, bilo ih je nekoliko, uz zavidnu podršku gledalaca.
