Isak Samokovlija: Rafina avlija (odlomak)
Mujezin je sa džamije javljao jaciju. I dok se mekan glas njegove melodije razlijegao mahalom i treperio nad pocrnjelim krovovima i praznim sokacima, tražio je Rafo da mu otvore prozorčič.
Mujezin je sa džamije javljao jaciju. I dok se mekan glas njegove melodije razlijegao mahalom i treperio nad pocrnjelim krovovima i praznim sokacima, tražio je Rafo da mu otvore prozorčič.
Ispravio se na ležaju. U osvjetljenju male lampe, koju bijaše Leja danas objesila na zid, vidje se osmijeh u neopranom i nabuhlom licu bolesnoga Rafe. Njegova zdrava ruka uze čašu zašečerene vode sa kriškama oguljena limuna. Dok je slušao mujezinovu molitvu i gledao u zavezanu ruku i okrvavljen jorgan, ukaza mu se taj osmijeh još jače. Oči mu se tada sklopiše, i onako iza zatvorenih kapaka Rafo ih podiže svome Gospodu, i tekućina zagrgota u grlu. Rafo ispi u kap. Spustivši čašu na jorgan, pogleda po sobi. pa pozdravi: Šabat Šalom.
Cijelu večer je mirno slušao čitanje. Katkada bi se zakašljao. Oko ponoči zaiska malo vode, pa izvuče kesicu s parama i pruži je bez riječi.
Zaspao je malo kasnijc, i čuvari nisu ni primijetili kada je izdahnuo. Ujutro je bio ukočen. Na licu mu je ostao osmijeh. Čuvari su pričali po gradu da je umro “kao malah” — ”kao anđeo”.
Rafina je avlija bila puna svijeta. Gorjele su sviječe, šaptalo se, i svi su bili ispunjeni osjećajem da prisustvuju sprovodu nekog viđenijeg čovjeka nego što je to Rafo bio. Kad ga iznesoše, začu se plač male Ankice, a ham-Ješua uze na rame nosiljku i pređe s njom avlijska vrata.
Osta avlija pusta. Isprazni se začas. Nesta zadaha od svijeća: polako je zamirao i Ankin jecaj. Oko podne, kad je zavladala neobična tišina i u njoj se samo čulo šuštanje dudova lišća, izbi odnekud žuta mršava Lisa i poče da zavija.
Jedva je otjeraše. Tada utonu avlija u tvrdo ćutanje. I cijelog se ljeta njom ne prosu smijeh djece, niti je potrese njihova vika i dreka dok su se otimala o klis ili zarđao obruč.
(1927)
