Govor, Thomas Bernhard
Sredstvo s ciljem propasti, stvorenja agonije, sve nam je razjašnjeno, ništa ne razumijemo. Nastanjujemo traumu, bojimo se, imamo pravo bojati se, vidimo već, pa makar i nejasno u pozadini: te divove straha.
Poštovani gospodine ministre, poštovani prisutni,
nema ničega hvalevrijednog, ničega za preziranje, ničega za optuživanje, ali mnogo je toga smiješno; sve je smiješno kada mislimo na smrt.
Prolazimo kroz život, imamo dojmove, nemamo dojmove, prolazimo scenom, sve je zamjenjivo, stječemo bolje ili lošije obrazovanje u državi rekvizita: kakva zabluda!
Shvaćamo: narod koji nema pojma, lijepa zemlja – to su mrtvi očevi ili svjesno besvjesni očevi, jednostavni i priprosti ljudi, u siromaštvu svojih potreba… Sve je visoko filozofska i nepodnošljiva predpovijest. Stoljeća su bez duha, ono demonsko u nama je uvijek prisutna tamnica domovine u kojoj su elementi gluposti i bezobzirnosti postali svakodnevnom nuždom. Država je tvorevina koja je trajno osuđena na neuspjeh, narod je tvorevina neprestano osuđena na infamiju i maloumlje. Život je beznadežnost o koju se podupiru filozofi i u kojoj na koncu sve postaje ludilo.
Mi smo Austrijanci, mi smo apatični; mi smo život, život kao sveopća nezainteresiranost za život, mi smo u procesu prirode ludila veličine, smisao ludila veličine kao budućnosti. Nemamo ništa za reći, osim toga da smo jadni, da smo propali pod uobraziljom filozofsko-ekonomsko-mehaničke
Sredstvo s ciljem propasti, stvorenja agonije, sve nam je razjašnjeno, ništa ne razumijemo. Nastanjujemo traumu, bojimo se, imamo pravo bojati se, vidimo već, pa makar i nejasno u pozadini: te divove straha.
Ono što mislimo već je mišljeno, ono što osjećamo je kaotično, ono što jesmo je nejasno. Ne trebamo se sramiti, ali mi i jesmo ništa i zaslužujemo samo kaos. Zahvaljujem u svoje ime i u ime danas nagrađenih, žiriju i posebno svima prisutnima.
Thomas Bernhard, Besmrtnost je nemoguća - govor povodom dodjele Austrijske nagrade za književnost, 1967. (prev. Nataša Medved)
