Gospa od Nila: Ruandski genocid iz djevojačke perspektive

Kiša. Kiša bez kraja i konca, sve do Oceana iz kojega se rađa.

“Možda ovako kiši na cijeloj kugli zemaljskoj,” kaže Modesta. “Možda će nastaviti kišiti, možda kiša nikad neće prestati, možda je ovo novi potop poput onog iz Noina vremena.”

“Zamislite, djevojke,” kaže Gloriosa, “da je doista potop, uskoro ćemo onda na zemlji ostati samo mi. Gimnazija je previsoko da bi bila potopljena, gimnazija će biti poput Arke. Mi ćemo ostati jedine na Zemlji.”

Ugniježđena među planinskim obroncima na čak 2500 metara nadmorske visine, zaštićena od grada labirintom dolina i brežuljaka, gimnazija pod nazivom Gospa od Nila doista ostavlja dojam neke zasebne stvarnosti. Većina školske godine poklapa se s kišnom sezonom, tako da ostatak svijeta, obavijen gustim oblacima, naizgled nestaje u ovoj blistavoj instituciji namijenjenoj uzdizanju ženske elite Republike Ruande.

Netko bi pomislio da će Scholastique Mukasonga, autorica iz čije mašte i sjećanja gimnazija Gospa od Nila osvanjuje kao poprište, a u neku ruku i glavni lik istoimena romana (Petrine knjige, 2023.), ovakvom mizanscenom pokušati sačuvati svoje junakinje od jezovitih događanja oko njih. Međutim, poput kišom natopljenih oblaka što je obgrljuju, u gimnaziji Gospa od Nila sabija se čitav duh Ruande u drugoj polovici 20. stoljeća.

Radnja se po svoj prilici odvija 1973. godine, uoči Habyarimanova državnog udara najavljenog progonom Tutsija iz škola i sveučilišta pod prijetnjom smrću. Ipak, taj podatak nigdje nije eksplicitno naveden. On i nije toliko bitan kad nam se svima nameće ista asocijacija na zbivanja što su obilježila suvremenu ruandsku povijest i prelila se na njezine ostale vremenske punktove, lišivši ih mogućnosti da nose vlastite priče. Sestra Lydwine, jedna od svega dvoje Ruanđana u nastavničkom vijeću zamišljene gimnazije, reći će tako učenicama da Afrika nije i nema povijest; povijest je stvar Europe, a Afrika je tek geografija.

Time je već na prvim stranicama jasno ustanovljena jedna od tema koje će se proučavati sve do kraja knjige – internalizirani kolonijalizam. I premda sama Mukasonga, koja roman piše na francuskom jeziku, ne daje nikakvu ekspoziciju društveno-političkog konteksta neophodnog za razumijevanje radnje (jer drži da je taj isti kontekst doista dio europske povijesti, odnosno krvava posljedica desetljeća i stoljeća kolonijalističke gramzivosti), mi ćemo poći drugim putem. Reduciranje ruandskog genocida na obijest bjelačke vlastele iz moje bi tipkovnice možda bilo reproduciranje kolonijalističkog mentaliteta, što Drugima oduzima ikakvu autonomiju djelovanja, pa tako i činjenja zla.

Sjeme netrpeljivosti što će kasnije buknuti u jednu od najrazornijih humanitarnih katastrofa modernog doba posađeno je najobičnijom feudalnom lopatom. Tijekom 14. i 15. stoljeća narod po imenu Tutsi dolazi na ruandske i burundijske pašnjake i polako subordinira tamošnje starosjedioce, ratare Hutu i lovce Twa. Uspostavlja se složena hijerarhijska piramida s Tutsijima na vrhu, makar se u kulturnom pogledu oni toliko stapaju s Hutuima da usvajaju njihov jezik, običaje i klansku nomenklaturu. Štoviše, neke studije ukazuju na to da je sve do druge polovice 19. stoljeća klanska pripadnost bila važnija od etničke.

U narednih nekoliko stoljeća Tutsiji se konsolidiraju u ekskluzivnu aristokraciju s društvenim, političkim i ekonomskim monopolom, naposljetku formirajući kraljevstvo na čelu s klanom Tutsi Nyiginya. Od 1860-ih, pod kraljem Kigalijem Rwabugirijem dolazi do snažnije centralizacije državne vlasti, kao i do administrativnih reformi koje povećavaju jaz između većinskih Hutua i vladajućih Tutsija, poput sustava uburetwa utemeljenog na prisilnom radu kao jedinoj pristupnici otetoj zemlji za Hutu skupinu.

Kada se 1884. godine Njemačko Carstvo dokopalo Ruande i Burundija, upravo im je ovakva društvena stratifikacija poslužila za učvršćivanje kolonijalne vlasti. Tutsiji su smatrani rasno superiornima i shodno tomu počašćeni najvišim marionetskim povlasticama, koje su im, doduše, ukinuli Belgijanci nakon završetka Prvog svjetskog rata. Preuzevši kontrolu nad Ruandom, Belgija u narednim desetljećima počinje izravnije gospodariti državom, ponovno na rasističkoj osnovi.

Sukladno hamitskoj teoriji, toliko dragoj kolonizatorima, Tutsiji se dovode u vezu s Bijelcima, što upućuje na njihovu nadmoć i postaje propulzija političkoj instrumentalizaciji etniciteta. Godine 1930. uvode se obvezne iskaznice s jasno navedenom etničkom pripadnošću. Mitologiziranje i produbljivanje rasjeda među ovim srodnim narodima dovodi do jačanja političke svijesti Hutua, koje počinju simpatizirati katolički misionari i tako im otvarati prostor u kleričkim te – zbog hegemonije Crkve u obrazovnom sustavu – nastavničkim redovima.

Zahvaljujući reformskim procesima nakon Drugog svjetskog rata, Hutui dobivaju sve više političkih prava i najzad postaju vodeća politička snaga u zemlji. Belgijanci, u međuvremenu, ruho ‘humanizirajućeg’ kolonizatora zamjenjuju onim brižne majke što se stara za svoju djecu s prisvojenih područja, i to doslovno – masovnim posvajanjem ruandske mladeži. Fine bjelačke obitelji koje otvaraju vrata afričkoj siročadi posebno se cijene zbog svojeg altruizma jer je posvajanje crnaca i mulata načelno smatrano manje glamuroznim od posvajanja Indijaca.

Strategiji ‘mekanog’ kolonijalizma (posredovanog spoznajom o dugoročnoj koristi koju odgajanje najmlađih generacija u europskoj maniri donosi u održanju kolonijalnih posjeda) i njegovoj internalizaciji Mukasonga se vrlo dovitljivo narugala u epizodi knjige posvećenoj posjetu belgijske kraljice Fabiole gimnaziji. Jednoga je dana Majka predstojnica najavila učenicama skorašnji dolazak kralja i kraljice kako bi pohvalili vladinu politiku unapređenja položaja žena u Ruandi. Uslijedile su uzbuđene pripreme, od uvježbavanja ‘spontanog’ sata geografije kojemu je kraljica imala prisustvovati, preko šarenih plesnih nastupa, pa čak i kilometrima dugačkih povorki okolnog stanovništva, sve do kraćenja suknji na odorama u svrhu pokazivanja napretka u rodnoj emancipaciji.

Jedna se učenica, Godelive, pritom ponašala krajnje tajnovito, a kada su je nakon dugog dodijavanja kolegice uspjele nagovoriti da im otkrije što je posrijedi, priznala je da će s kraljicom i kraljem, koji ne mogu imati djecu, otići natrag u Belgiju. Dakako, otkriva nakon izvjesnog vremena, neće ona, sa svojom tamnom kožom i 17 godina na leđima, biti posvojena, nego predsjednikova najmlađa kći Marciana koja „izgleda gotovo poput bjelkinje“. Kao kćeri uglednog bankara u prisnim odnosima s predsjednikom, Godelivi je povjerena zadaća da bude pratnja malenoj Marciani, koju njezin otac daje kako bi Ruandu spasio od bijede. „Bijelci će nam“, prenosi Godelive, „zauzvrat morati pomoći. Bit ćemo dio njihove obitelji.“

No, do ove sretne zgode nikada nije došlo, pa tako ni velika belgijsko-ruandska obitelj nikada nije osnovana. Ruanda je u tom trenutku već neko vrijeme bila prepuštena krojenju vlastite sudbine od tkanine zapetljane imperijalističkim rukama; monarhija je srušena potkraj 1950-ih godina, kada i počinju prvi napadi na Tutsije. U siječnju 1961. godine proglašena je republika, a 1962. i neovisnost Ruande. Osim hutuanskih etničkih čistki, pobunjeni Tutsiji u izgnanstvu vrše redovne napade na stanovništvo matične države. Situacija se donekle poboljšava nakon vojnog udara 1973. kojim vojni general Juvénal Habyarimana zasjeda u predsjedničku fotelju i uspostavlja jednostranačku vlast. Međutim, 1994. on pogiba u rušenju zrakoplova, što obnavlja i intenzivira pritajene sukobe, rezultirajući zloglasnim genocidom Tutsija koji je uzeo između 500 000 i milijun žrtava.

Je li, stoga, eskapizam ikada mogao biti opcija za djevojke u gimnaziji Gospa od Nila? Odgovor se nazire već u – povremeno čak i plošnoj – tipizaciji likova. Veronica je prelijepa Tutsi djevojka (jedna od svega dvije u svojoj generaciji, zbog vrlo ograničenih kvota za Tutsije) čije prisustvo izaziva bijes ekstremistički raspoloženih učenica; Immaculée ne mari za čednost i konvencije, kao ni za političke konflikte koji razdiru ruandsko društvo, interesiraju je dečki, uljepšavanje i umjereno buntovništvo; dok se Modesta, vječito na iglama zbog svog mješovitog porijekla, drži uz Gloriosu, svojevrsnu queen bee čitave škole.

A Gloriosa, ona ista djevojka koja na početku priče mašta o izdvojenosti od cijeloga svijeta? Ona je posve ispunjena krvožednom ambicijom i dogmatskim sljepilom, kako i odgovara njezinom pravom imenu – Nyiramasuka, odnosno Ona-koja-nosi-motiku, karakterističnu za većinski narod Hutu. Samo, ne nosi ona stvarno motiku. Njezin je otac visok vladin funkcionar, slično roditeljima drugih polaznica gimnazije. Utoliko naše junakinje stvarno žive na nekom osamljenom otoku.

U vremenu u kojemu pratimo njihove epizodične priče etnopolitički je raskol izrastao u čudnovatu zvjerku bez glave i repa, kojoj više niti nije toliko bitno tko je koga i kako oštetio, nego prije koga je vrhuška proglasila parazitom, odnosno – kako militantni Hutui u Mukasonginim djelima nazivaju one Druge – žoharima. Doista, masakr ’94. nisu provodili domoroci nahuškani političarima i kolonizatorima, nego susjedi, prijatelji i poznanici. Jedni nad drugima.

Prije negoli prozvati njihove postupke vrhuncem ideološkog zastranjenja, usudila bih se kazati kako su oni doista odraz individualnih volja, ali takvih volja koje su bile posve oblikovane društvenim i geopolitičkim procesima začetima desetljećima i stoljećima prije njihova nicanja. Na srednjoškolkama iz romana taj se socijalni determinizam dodatno dimenzionira i otkriva svoja mnoga naličja. Mukasonga tako stvara neobičnu dinamiku među djevojkama koje u gotovo bezazlenom, slice-of-life koloritu proživljavaju svoje mladenačke dane, te njihove nemoći da izbjegnu uloge koje su im dodijeljene po rođenju, i to ne samo klasnom, rasnom i etničkom pripadnošću, nego i jednostavnom činjenicom da su žene.

Slušajući Gloriosine govorancije o promociji ženskih prava, Immaculée joj odvraća: „Promocija ženskih prava, govorimo o tome! Ako i jesmo tu gdje jesmo, to je za nas većinu zapravo u svrhu promocije obitelji, ne za našu budućnost, nego za budućnost klana. I prije dolaska ovamo bile smo dobra roba jer smo gotovo sve odreda kćeri bogatih i moćnih ljudi, kćeri roditelja koji će nas prodati za najvišu moguću cijenu, a diploma će nam tu cijenu podići.“

Naravno, nisu sve učenice ovako cinično nastrojene prema vlastitom obrazovanju. Virginija, jedina druga Tutsi djevojka u školi, usmjerena je na dobivanje diplome, kako zbog vlastite majke koja je izgradila silne snove na tom komadu papira, tako i zbog drugih Tutsi djevojaka, zbog ograničenih kvota osuđenih na život seljanki. Osmišljena kao svojevrstan alter-ego autorice, Virginija uspijeva pobjeći od oluje nasilja koja je na kraju potpuno progutala gimnaziju.

Je li time uspjela izbjeći usud mehanicizma što ljude uglavljuje u krug vječnih antagonizama? I da i ne. Svijet se nije promijenio ako je jedna djevojka poživjela dovoljno dugo da osvjedoči smrti svoje obitelji, zajednice i roda, ali je sposobnost sagledavanja te traume i njezina probavljanja kroz pisanje neloš početak.

Izvor: VoxFeminae