Francis Bacon – O smjelosti
Iako je ovo trivijalan školski primjer, vrijedi ipak razmatranja mudra čovjeka: kad su upitali Demostena što je najvažnije kod govornika, on je odgovorio: – Govorenje. – A nakon toga? – Govorenje; potom opet: – Govorenje.
Tako je govorio onaj tko je to najbolje znao, a sam po prirodi nije imao dara za to što je isticao.
Čudno je da se ta strana govorništva, koja je tek površna i prije odlika glumca, postavlja tako visoko, iznad drugih plemenitih aspekata kao što su maštovitost, odabir primjerenog govorničkog stila i drugo; pa i više od toga, izdvaja se samo ona, kao da je sve u njoj. Ali, jasan je razlog tome. U ljudskoj prirodi obično ima više budalastog negoli mudrog, i stoga su najsnažnije one sposobnosti koje privlače budalastu stranu ljudskog duha.
Slučaj je vrlo sličan kada je u pitanju politika. Što je prvo? – Smjelost. – Što drugo, što treće? – Smjelost. A ipak, smjelost je dijete neznanja i grubosti i daleko zaostaje iza drugih karakteristika. Usprkos tome, ona opčinjava i vezuje ruke i noge onih kratke pameti ili oskudnih u hrabrosti, a takavih je najviše; štoviše, ona pobjeđuje i mudre ljude u trenucima slabosti. Otuda vidimo kako ona radi čudesa u širokim slojevima naroda, ali manje u senatu i na dvorovima; i uvijek više kad smjele osobe prvi put stupe na poprište, negoli uskoro nakon toga, jer smjelost je loš čuvar obećanja.
Zacijelo, kao što ima šarlatana u ljekarstvu, tako ih ima i u politici; to su ljudi koji se prihvaćaju velikih zahvata, pa ih možda sreća i posluži u dva-tri pokušaja, ali im nedostaju znanstveni temelji, pa stoga ne mogu ustrajati.
Vidjet ćeš da smion čovjek često izvodi Muhamedovo čudo. Muhamed je bio uvjerio narod da će dozvati brdo k sebi i s njegova vrha uputiti molitve za dobro sljedbenika njegovog zakona. Narod se okupio; Muhamed je više puta pozvao brdo da dođe k njemu, a kad je brdo ostalo nepomično, Muhamed se nije nimalo zbunio, nego je rekao: Ako brdo neće Muhamedu, Muhamed će brdu.
Tako i ovi ljudi: kad obećaju velike stvari pa zakažu na sramotan način, oni ipak (ako su savršeno smjeli) prijeđu preko toga i, nimalo ne hajući, idu dalje.
Zaista, za ljude razborita uma, zabavno je vidjeti one koji se razmeću smjelošću; štoviše, i obični ljudi vide u smjelosti nešto smiješno. Jer, ako je besmislenost predmet smijeha, ne sumnjaj da u velikoj smjelosti uvijek ima nešto besmislenosti.
Naročito zabavlja vidjeti kada se neka junačina zbuni jer se njegovo lice tada stisne i odrveni, kao što i treba, jer u sramežljivosti životna energija pomalo kola, dok kod smjelih ljudi, u sličnoj prilici, ona stoji nepomično kao kod pata u šahu, pa iako nije mat, igra se ipak ne može nastaviti.
Ali ovo posljednje više dolikuje satiri negoli ozbiljnom razmatranju.
Valja imati u vidu da je smjelost uvijek slijepa jer ona ne vidi opasnost i nezgode. Zato je ona loš savjetnik, ali dobar izvršitelj; zbog toga smjele ljude treba rasporediti tako da nikad nisu glavni zapovjednici, nego pomoćnici pod vodstvom drugih.
Jer u savjetovanju dobro je moći uočiti opasnosti, a u izvršenju ih ne treba vidjeti, osim kad su izrazito velike.
