Franc Kafka - Sa sobom nisam donio nijednu pretpostavku života, već samo opštu ljudsku slabost
5. februar 1918.
Nije to ljenjost, ni zla volja, ni nespretnost-mada ima pomalo od svega toga, jer “gamad se izliježe ni iz čega”- što čini da mi ništa ne polazi za rukom, ako se uopšte može govoriti o neuspjehu, ni porodični život, ni neprijateljstvo, ni brak, ni posao, ni književnost- već je u pitanju nedostatak tla, vazduha, zapovijesti.
Njih da stvorim, moj je zadatak, no ne kako bih, recimo, potom mogao da nadoknadim propušteno, već da ne bih ništa propustio, jer je zadatak skoro sasvim drugačiji. To je čak najiskonskiji zadatak, ili je barem njegov odsjaj, kao kad pri usponu na vrh u proređenom vazduhu čovjek može iznenada da stupi u sjaj dalekog sunca. To nije ni izniman zadatak; on je zasigurno već više puta postavljen. Ono, da li u takvom obimu, ne znam. Koliko mi je poznato, sa sobom nisam donio nijednu pretpostavku života, već samo opštu ljudsku slabost. Njome sam se - u tom pogledu je ona džinovska snaga- energično prihvatio negativnih aspekata svog vremena, koje mi je veoma blisko i protiv koga nemam pravo da se borim, nego da ga u izvjesnom smislu zastupam. Nisam imao nikakav nasljeđeni udio ni u najneznatnijem pozitivnom ni u krajnje negativnom aspektu koji je preobrće u nešto pozitivno. Nisam, kao Kjerkjegor, uveden u život, doduše, već onemoćalom rukom hrišćanstva, niti sam, kao cionisti, uhvatio posljednji pes jevrejske molitvene odore koja odlijeće. Ja sam kraj ili početak.
Odlomak iz knjige “Pismo ocu”- Franc Kafka
