“FIMA” (A. OZ): FIMA JE ONAJ LIK KOJI KUPUJE SVU GERMU I ATTENDA SVE PROSVJEDE, PA SE NE POJAVI
Kažu da nema glazbe na ovom svijetu koju možeš voljeti više nego glazbu koju si otkrio i slušao kao petnaestogodišnjak, a vjerujem da isto vrijedi i za knjige koje si čitao u I’m not a girl not yet a woman – nisam sigurna koji je muški ekvivalent tome – stadiju života (u mom slučaju to vrijedi i za muškarca, s obzirom da sam se za svoju osnovnoškolsku ljubav i udala).
Piše: Mateja Vukmir
Da bih vam dočarala kontekst vremena u kojem sam se zadubila i zaljubila u knjige, pa tako i u autora o kojem je ovdje riječ, nužno je započeti s “U moje vrijeme…”, mrskom mi sintagmom koju koriste moji starci kad me žele nasekirati.
Shut koji pamtiš čitavog života
Dakle, u moje vrijeme nije bilo book blogera, recenzija niti izdavača koji se nude na društvenim mrežama. Dovraga, u moje vrijeme, osim onih paukovih u kutu sobe, gotovo da i nije bilo mreža! Zamislite, za komunikaciju smo koristili fiksni telefon (bio je baš bed kad bi te nazvao dečko za kojeg starcima nisi rekla, pa si morala šaptati u slušalicu smještenu kraj TV ekrana na kojem se u “Chicago Hopeu” odigravala nova drama u koju su starci buljili s velikim zanimanjem), a knjige smo sasvim samostalno i neovisno odabirali s polica gradske knjižnice. Ipak, to je svim knjigama davalo dodatnu dozu misterije, a thrill otkrića dobrog štiva bio je ravan dobrom shutu (samo pretpostavljam, jer sve što o drogi znam, znam iz “Prozac nacije”, “Djece s Kolodvora Zoo”, “Dnevnika jedne narkomanke” i “Trainspottinga”) – shutu kojeg pamtiš čitavog života.
Kao petnaestogodišnjakinja sam upoznala i Amosa Oza. Imao je kul ime i bio jedini Izraelac izvan Biblije (nije rođak dr. Oza, provjerila sam!) za kojeg sam čula pa sam zgrabila njegovu “Moj Michael” i momentalno samoj sebi obećala da ću pročitati sve što je ovaj čovjek ikada napisao. Puno je godina prošlo, sjećanja na fabulu navedenog romana odavno su prekrivena patinom, ali još uvijek se sjećam prvog odlomka, kojeg je Oz pisao iz ženske perspektive: “Pišem ovo zato što su ljudi koje sam voljela umrli. Pišem ovo zato što sam bila puna moći ljubavi kad sam bila mlada, a sad moć ljubavi umire. Ne želim umrijeti.” I, just like that, bila sam upecana. Još jesam.
Priče zbog kojih krvarimo i od kojih ozdravljamo
Tijekom godina učila sam od ovog izraelskog književnika, novinara i aktivista o mnogočemu – o slojevima koje svaki čovjek krije ispod kože, o intimi pojedinca koja je neizbježno utječe na sudbinu njegove obitelji, o kibucu i kolektivizmu, o židovskoj povijesti i sadašnjosti, o moći dobrih priča zbog kojih krvarimo, ali i ozdravljamo. Ipak, iako je Amos Oz poznat kao pripovjedač koji vješto pretura po džepovima svojih likova, njegov “Fima”, u prošlogodišnjem izdanju Frakture, uspio me iznenaditi svojom kompleksnošću. Evo i zašto.
Amos Oz voli igre riječi i svojim likovima daje simbolična imena, pa ću najprije istaknuti da ime glavnog lika, Fime, mora biti usko povezano s obredom obrezivanja, Židovima vrlo bitnog, kojim se uklanja višak kože prepucija i time sprječava upala zvana fimoza, a da grčki jezik tumor ili izraslinu poznaje kao phimu – ukratko, Ameri bi rekli – Fima is a dick (na engleskom je, pa se ne računa kao prostačenje, je l’?).
Iritira nas ono što prepoznajemo u sebi
Fima živi u Jeruzalemu i radi kao službenik u klinici za ženske bolesti. Iako je nekoć objavio knjigu poezije i živio obiteljskim životom, njegove ambicije sada su svedene samo na ideje, planove i strategije koje nikada neće provesti u djelo, a bivša žena zamijenila ga je drugim s kojim odgaja (možda i njegovo) dijete. Fima danju i noću pobožno prati zbivanja u državi i u svojoj glavi saziva ministre s kojima suradljivo rješava svjetske krize. Pedesetogodišnjak koji sebe vidi kao gusjenicu koja je izašla iz kukuljice, koji sa sigurnošću zna da ne živi prvi put, koji osjeća da je dužan sudjelovati u ženskoj patnji, koji se naziva čovjekom koji je sposoban biti na čelu države u krizi i dovesti je na put ostvarenja mira užasno je iritantan, i postoji velika vjerojatnosti da ćete ovu knjigu odložiti i pokušati na nju zaboraviti.
Međutim, ako bolje razmislite, shvatiti ćete da su Fimine osobine koje svakog od nas najviše iritiraju upravo one čije postojanje sebi ne priznajemo, jer, iako originalno objavljena 1991. godine, ova knjiga prikazuje svakog prosječnog Hrvata. Da je “Fima” napisana danas, Fima bi bio jedan od internetskih trolova, jedan od onih koji sve i svakog prate na društvenim mrežama, koji sve moraju komentirati, koji je nepodnošljivo tolerantan, a istovremeno nimalo politički korektan, jedan od onih koji attendaju sve prosvjede, ali nikad se niti na jednom actually ne pojave, ma Fima je lik koji bi i za koronu pronašao lijek – u teoriji!
Čak i najiskusniji čitači mogli po pokleknuti
Iako je usamljenik koji nema muda (ironije li!) poduzeti konkretne korake za ostvarenje svojih potencijala, Fimu nitko od nas neće žaliti, njegova struja svijesti budit će samo frustraciju, i to onu vrstu frustracije kakvu bi moglo buditi utjelovljenje sve pasivnosti i samodostatnosti ovog svijeta, vrstu frustracije kakvu budi i panično gomilanje toaletnog papira (jer, shit happens), otimanje za posljednju germu u lokalnom dućanu i ne pridržavanje mjera koje podrazumijeva samoizolacija, kojima se čudimo dok čitamo vijesti i brojimo oboljele od ovog nesretnog virusa koji nije nazvan po pivu, nego po porodici virusa koji imaju oblik krune (ovo je edukativni dio ovog članka, ako niste primijetili), neprestano se prisjećajući prvih minuta prve epizode “Walking Deada” (or is it just me?).
Nije ovo roman za svakoga, čak i najiskusniji knjiški moljci mogli bi pokleknuti čitajući ovaj roman u kojem se zapravo (spoiler alert!) ništa ne dogodi niti na samom kraju, ali vjerni ljubitelji riječi Amosa Oza cijenit će “Fimu”, a možda i zaključiti da je riječ o njegovom najvrijednijem i najkvalitetnijem djelu – jer, bez obzira što je Fima a dick, riječima Amosa Oza, kada čitaš, knjiga sama počinje govoriti onima koji slušaju.
