fbpx

Fernando Pessoa: Pripadati — to je banalno

Fernando Pessoa: Pripadati — to je banalno

Ničemu se ne podvrgnuti — nijednom čovjeku, nijednoj ljubavi, nijednoj ideji, posjedovati onu daleku neovisnost koja se sastoji od nevjerovanja u istinu, a ako postoji, u korisnost njezina spoznavanja — to je stanje u kojemu, čini mi se, mora protjecati sam sa sobom duboki intelektualni život onih koji ne žive bez mišljenja.

Pripadati — to je banalno. Vjera, ideal, žena ili zanimanje — sve je to zatočeništvo ili okovi.

Biti znači biti slobodan.

No ta ista težnja postaje teret, ako se njome ponosimo; ne bismo se ponosili kada bismo shvatili kako je to uže kojim nas vuku.

Ne, i bez povezanosti sa sobom!

Slobodni od sebe kao i od drugih, kontemplativni bez zanosa, mislioci bez zaključka, poživjet ćemo slobodni od Boga taj kratki interval što ga rastresenost krvnika prepušta našem trenutačnom zanosu.

Sutra nas čeka giljotina.

Ako nas ne čeka sutra, čeka nas prekosutra.

Predahnimo na suncu prije svršetka, kao svojevoljni neznalice namjera i slijeda. Sunce će pozlatiti naša lica bez bora, a povjetarac će biti svjež za one koji se više ne nadaju.

Bacam olovku na pisaći stol i ona se kotrljajući vraća po kosoj plohi na kojoj radim, ja ju nezadržavam. Sve sam odjednom osjetio. I moja se radost ogleda u tom pokretu srdžbe koju ne osjećam.

Iz: Knjiga nemira, prevela Tatjana Tarbuk, Konzor, Zagreb