Faruk Šehić: Poezija i samoća

Ako je išta stvar samoće, onda je to pisanje poezije. Možeš biti okružen ljudima ali moraš iznutra biti sam. Takva samoća je dostojanstvena i pomalo otmjena.

 Ide polako i mukotrpno pisanje poezije. Baš onako kako treba, nisam nikad cijedio masline, ali mislim da je proces sličan. Premda sam se zarekao da je neću pisati, jer uzima toliko od čovjeka, a daje na kapaljku. Doduše, svaka ta kap ispuštena na suho tlo može izazvati bujanje života vidljivo samo na dokumentarcima, gdje se prikazuje ubrzani rast zelenila iz ćutljive crne zemlje. Takva je poezija, ima snagu na malom prostoru, ima svoje posvećene čitaoce, ali ima i čitavu bulumentu onih koji je mogu ogaditi. Neću o njima, jednom sam se bavio mišlju da napišem knjigu koja se trebala zvati Pjesnici, i gdje sam mislio opisati sam taj jadni i tužni svijet budala i klovnova okupljenih u raznim udruženjima promicatelja lijepe riječi. Nigdje više šljama nema nego u udruženjima što promiču stvari, bolje bi im bilo da sade tikve, kupus i crveni luk. Više tu ima poezije nego u isforsiranim kružocima koji se bave uzdizanjem poezije na nebesa, i ne znajući da joj tako čine medvjeđu uslugu. Ta luđačka želja za pisanjem poezije njoj ne može naškoditi, jer je pun svemir bespotrebnih knjiga, ali može sjebati same “pjesnike”. Ambicija takve ljude često otjera na psihijatriju.

Ako je išta stvar samoće, onda je to pisanje poezije. Možeš biti okružen ljudima ali moraš iznutra biti sam. Takva samoća je dostojanstvena i pomalo otmjena. Moraš biti sam kada si opkoljen užurbanim prolaznicima u Titovoj ulici, sam na Markalama gdje kupuješ voće i povrće. Sam u ribarnici gdje kupuješ potočnu pastrmku ili oradu. Sam za šankom, sam na Vilsonovom. Sam na utakmici, sam na bračnom krevetu. Sam za laptopom. Sam sa knjigom. Sam sa prijateljima. Sam sa mislima u kojima započinješ stare bitke. Sam dok se ljubiš sa voljenom osobom. Toliko sam da misliš da si jedini stanovnik Zemlje. E takav osjećaj trebaš imati da bi mogao pisati poeziju. Mada se ona može pisati na milijardu načina, i ne postoje nikakva pravila koja mogu odrediti kada i kako se ona piše. Namjerno mistifikujem i pretjerujem, jer toga u poeziji ima koliko hoćeš. Pisao sam o KL Buchenwaldu u prošlom tekstu na ovom mjestu. Nije bilo dovoljno te se nešto odlilo i u jednu pjesmu. Radim je već nekoliko dana. Čim ustanem otvorim fajl, čitam je svježeg i nezagađenog mozga. Ispravljam riječi: nešto dodaješ, nešto izbacuješ i preispisuješ. Pa onda opet sve to iščitavaš. Pa onda to isprintaš i čitaš s olovkom u ruci. I tako svaki dan, svaku bogovetnu noć. Dosadan je i spor proces pisanja, nije filmičan i uzbudljiv, i ne možeš snimiti film o procesu pisanja. Možeš ali bi svi zaspali nakon pet minuta u kojima autor, nepomičan kao Sfinga, sjedi i sjedi i sjedi. Ništa se ne događa, onda on ustane i ode nasuti čašu vode. Stavi je na radni sto i opet se sve zaledi: red ćutanja i red nepokretnosti.

Amateri misle da postoje nake muze, anđeli iz ogledala, božanska nadahnuća, božanske ruke-vodilje i GPS zvijezde-navodilje, neki duboki i strašni glasovi koji vas tjeraju da pišete genijalnu poeziju. Ništa od toga nema, nikad nisam vidio anđela, a da jesam on se ne bi dobro proveo za mojim radnim stolom. Jer imam tajno oružje protiv anđela, dovoljno je da mahnem Manifestom komunističke partije, onim izdanjem koje je preveo Moša Pijade u zatvoru Lepoglava trideset i neke godine, sa predgovorom Slavoja Žižeka, u izdanju Arkzina. I ode anđeo u visine tamo gdje mu je i mjesto da se smrzava na četrdeset ispod nule. Anđeli se najviše boje komunističkih riječi i formula, više nego se đavo boji biblijskih riječi.

Bjesomučan, pedantan i strpljiv rad je inspiracija. Ne postoji ona izvan posvećeničkog rada. Tu je pjesnik blizak asketi, samuraju, isposniku. Treba se lišiti svih bespotrebnih želja da bi se mogla pisati poezija. Bespotrebna želja je svakako gledanje debilnih faca političara na domaćim televizijskim servisima. Bespotrebna želja je i čitanje novinskih vijesti o svakodnevnim političkim ublehama, tu se ništa ne mijenja, čak ni redoslijed riječi u rečenici. I kada pišeš o političkom svijetu moraš imati osjećaj da si svjetlosnim godinama daleko od njega, čist i neuprljan. Pisanje je svetost, bavljenje politikom je smetljarski posao.

I eto nas u čistoj zbilji. Protesti, demonstracije, pisane i usmene parole. Zastave i pokliči. Masa ljudi kroz koju bukti bijes i nezadovoljstvo. Parlament BiH nedirnut, neoprljen vatrom još od rata. Kakve sad to veze ima sa pisanjem poezije? Pa ima, to je dubinska i neraskidiva veza sa stvarnošću. Veza sa krvlju koja kola u nekoliko hiljada ljudskih bića koji predstavljaju stotine hiljada drugih, nezadovoljnih i frustriranih. Mada čim čujem sintagmu “mirne demonstracije” podsjeti me na Yutel za mir i slične ublehe. Demonstracije su sve samo ne mirne.

Tako se piše poezija sa lica mjesta. Imao sam to iskustvo revolucije u kojoj sam učestvovao 44 mjeseca. Sreća je pa se dvaput ne može biti u dvadesetim godinama života. To će me spasiti krvave glave i besplatnog noćenja u zatvoru. Prava revolucija se dešava u ljudskom umu. Pisanje je oblik revolucije. Neslaganje sa društvom u kojem živiš. Čisti adrenalin izazvan riječima.

Izvor: filozofskimagazin.net