Dario Džamonja: Posjeta dobrostojećim rođacima
Najradije bih da ja i baka već sada krenemo kući, ali ne, ovo, kao svako drugo veče provedeno kod rođaka, ima svoj strogo utvrđeni red: Poslije ruske salate, torti, likera, crne kafe, žene, po bog zna koji put, mijenjaju iste recepte za kolače; muškarci, zavaljeni u fotelje, važno pretresaju političku situaciju u zemlji i u svijetu…
Lebdi srebrna glava moje bake u kolutovima dima. Luster u obliku cvijeta s pet latica prosipa svjetlost po sobi. Pod njom mutno sjaje srebrni servisi, iz kristalnih čaša prosipaju se smaragdi i rubini mirišljavih likera. Važno, kao dva stražara, pored prozora se podbočile palme u zeleno lakiranim saksijama. Toplota iz kaljeve peći budi težak, slatkast i gust miris tek uglačanog parketa. U posjeti smo dobrostojećim rođacima.
Naslonio sam glavu na bakino koščato rame, igram se s burmom na njenoj vreloj, hrapavoj ruci. Sanjiv sam od toplote i jela koja nisam navikao da jedem. Najradije bih da ja i baka već sada krenemo kući, ali ne, ovo, kao svako drugo veče provedeno kod rođaka, ima svoj strogo utvrđeni red: Poslije ruske salate, torti, likera, crne kafe, žene, po bog zna koji put, mijenjaju iste recepte za kolače; muškarci, zavaljeni u fotelje, važno pretresaju političku situaciju u zemlji i u svijetu… A onda na tapet dolazi moj dedo. Na neki način treba nam naplatiti ovaj praznik za oči i stomak. Nakon kratkog zastoja, svu tu toplu, naoko prijatnu atmosferu, cijepa oštar, leden glas za koji ne mogu utvrditi kome pripada, jer misao je ista u svakoj glavi, i kao da je svi u isti mah izgovaraju:
– Ružo, što ti to suprug večeras nije došao? Možda je suviše prefin za naše društvo?
U tom trenutku moj dedo je negdje u kafani, sa kartama u rukama i igra svoju treću partiju preferansa ili pored bokalića meke rakije i deset deka sira sluša laži tenora promuklog glasa, slikara koji za svoje slike mogu još samo dobiti piće, propalih arhitekata i nepoštenih trgovaca. Za ovakve porodične skupove on ne mari.
Dižem se i idem u klozet jer ne želim da čujem odgovor moje bake. Dok sjedim u velikom, čistom klozetu (veći je od naše kuhinje), pjevam u sebi trudeći se da spriječim da mi do svijesti dopru glasovi koji dolaze iz sobe. Svejedno, do mene, kao lavež donesen vjetrom, dopiru odlomci rečenica:
– Ma, pusti ga, karta…
– … ja sam mu lijepo govorila…
– Niko pametniji od njega…
– … kad je tako, tako mu i treba…
– Žao mi je samo onog djeteta…
– … a zna doletjeti kad mu nešto zatreba…
– Kad je trebalo o tome misliti…
– Bože moj, bože moj…
– E, svašta…
– … on i njegovo društvo…
– Prošle zime sam mu sve lijepo sredio…
– … evo, šta meni sad fali?
– Dobro de. I ja nekad poigram…
– Ljudi moji, ljudi moji…
Dok silazimo niz stepenice, na pola puta nas zaustavlja glas i jedna ruka nam pruža komad reform-torte zavijen u salvetu, uz neizbježnu primjedbu:
– Evo, recite da smo to njemu poslali.
Baka oprezno pipa štapom po zaleđenoj ulici prigrlivši me uza se. U daljini se začu sirena automobila i ona se uplašeno sklanja i čvršće me steže. Dižem glavu i vidim da joj lice blista na mjesečini.
– Je l’ to plačeš bako?
– Ma, jok sine. Što bi plakala? To je od zime…
Vraćamo se kući pritisnuti ogromnim, surovim, jednookim nebom. Razmišljamo o nečemu.
Dario Džamonja
