Dario Džamonja - Načas gajimo iluzije

Neki "vrli pitac" mi je nedavno postavio jednako apsurdno pitanje: mogu li ja napisati tekst a da ne pomenem svoju djecu, a ja sam mu odgovorio: "Šta bih trebao? Da pominjem tvoju?"

Stari je fol kad su Bosanca pitali možemo li mi a da u razgovor ne ubacimo "bezbeli", a on odgovorio: "Bezbeli da možemo."

Neki "vrli pitac" mi je nedavno postavio jednako apsurdno pitanje: mogu li ja napisati tekst a da ne pomenem svoju djecu, a ja sam mu odgovorio: "Šta bih trebao? Da pominjem tvoju?"

Istog dana jedan "moralista", čovjek koji je u ratu propio pare što mu je majka dala da kupi naramak drva, čovjek koji je pri­jatelju, čija je žena abortirala i jedva ostala živa, rekao: "Jedan trošak manje", pitao me je zašto toliko psujem na ovim stranicama, pa sam mu, ne časeći, odbrusio: "Boli te kurac!"

Inače, cijeli dan je počeo "depresivno". Izlazim iz kuće, silazim niz stepenice, mimoilazim se s "novokomponovanim" komšijama, poželim im dobro jutro, a oni, tupim očima gledaju kroz mene i ni mukajet.

Prolazim pored Ministarstva vanjskih poslova na kojem već mjesecima (godinama?) državna zastava visi okrenuta naopačke i to me uvijek podsjeti na pokojnog prijatelja Vladimira Srebrova, oko čijeg su se čina paljenja zastave kod Vječne vatre vodile žustre polemike da li ga treba suditi, hapsiti zbog te blasfemije.

Nasred Titove ulice, u po bijela dana, gospodin u Armanijevom odijelu iseknjuje nos, prvo jednu pa drugu nozdrvu, s neskrivenim ponosom gleda zelenkastožućkastog "patka" što je izbacio na pločnik, a onda iz džepa vadi batistenu maramicu i briše prste.

Ne mogu da odolim, a da mu ne kažem: "Mašala!"

Sav ozaren, on mi uzvraća: "Hvala", i ide da obavi neku svoju vrlo važnu funkciju.

U Siranu, ženska, koja bi mi mogla biti mati, sjeda i na guzove, ko džoja, zateže bestidno kratku mini suknju, a meni ne da đavo mira pa joj kažem: "Gospođo, zašto ste je uopšte oblačili?"

Gleda me s prezirom:

"Vi ste pijani."

"Nisam još, ali Vi ste ružni. A ja ću se kadli-tadli otrijezniti."

Kasnije sjedim u bašti, kod Mome, planiram svoj dan, a za sto mi prilazi Nina, bolno lijepa, sa tim svojim nogama, sisama, više slična spomeniku nego ženi. S osmijehom koji sam skoro zabo­ravio me ljubi: "Čestitam", kaže.

"Jesam li to dobio na lotu? Ne sjećam se da sam uplatio."

"Daj, ne zajebaji. Čula sam da si se vratio u svoj stan."

Ima već dvije godine kako me je jebala (cijelu noć), a onda me zgužvala, kao lotos maramicu i bacila u smeće, jednostavno nesta­la iz mog života, a ja nisam prestao da mislim o njoj...

Nešto priča, a ja je ne slušam, nego u sebi ponavljam: "Daco, ne zalijeći se opet. Ne vrijedi. Opet će da boli kad se probudiš u praznom krevetu. Opet će da zjapi praznina. Izdrkaj ga - to najbo­lje znaš. Tako će sve ostati među nama."

Ali prokleta primisao: "Ali, možda ovaj put...", preplavljuje razum i ja je pozivam kući, na večeru: "Bio sam danas u ribarnici i vidim da imaju svježih prstaca. Šta misliš?"

* * *

Slušamo Arsena i Josipu Lisac, pijuckamo domaću lozu (kasni­je ćemo preći na vino - ona ga je donijela), prstaci se krčkaju, a moja soba blista kao božićna jelka...

"Nešto si mi zamišljen", kaže ona.

"Ja?! Ti znaš da ja rijetko mislim."

A mislim:

"Ovaj put ćeš ostati. Ja ću pisati knjigu i kuhati nam svaki dan neko drugo jelo. Nećemo odgovarati na telefonske pozive, ostavićemo sebi upaljeno svjetlo po cijelu bogovjetnu noć, jutrom ćemo šetati, a zavidne oči će me pratiti: kako onakav kreten uhvati onakvu žensku?"

Prstima (a čime ćemo drugim?) jedemo prstace i zalijevamo ih bijelim vinom, oglašava se hodža, potoni crkvena zvona, a i dosad­ni pas iz komšiluka...

"Samo da operem ruke", kaže ona i ustaje, a ja joj ne dam, nego joj ližem prste: "Sad je u redu."

Smije se: "Ti si lud."

Ništa kraće, jezgrovitije i tačnije nije mogla reći i tu taj krhki mjehur iluzije koju sam načas gajio puca; pomalo grubo je guram u krevet...

Opaljujem najbrži metak u svom životu, ustajem i oblačim se. Ona me zapanjeno, ne shvatajući ništa (ili shvatajući sve?), pita:

"Šta nije u redu?"

"Sve je O.K. Samo moram da odem po djecu na aerodrom..."

"Nisi mi rekao ništa", počinje, ali kad vidi moj odsutni pogled, prekida i počinje se oblačiti (nema ništa ljepše od žene koja se svlači, a ništa nezgrapnije od žene koja se oblači) i na odlasku, ne gledajući me u lice, kaže:

"Nazovi me."

"Hoću", kažem. Samo kažem.