Ćopićevim stazama, kroz baštu sljezove boje

Pod balkanskim nebom nema pisca koji je više volio zavičaj i svoje ljude. Pjesnički zaljubljen u život i svoj Grmeč Ćopić je stvarao djela koja su zauvijek obilježila djetinjstvo svih nas. Čarobni svijet Hašana pretočio je u najljepše stranice književnosti. Sa izvora svog sela uzimao je život koji je utkao u djela. Nije gledao ljude po tome ko su i šta su, cijenio je karakterne i moralne osobine čovjeka. Doživio je politički zemljotres i bio proganjan, jer je satirom i humorom udarao na slabosti sistema, ali nikada nije odustajao od onoga što je napisao. Nažalost, ovakva ljudska gromada, čovjek čiji je humor i osmijeh liječio, nije bio nesalomiv. 

piše: Ilijana Božić

Iako je Branko Ćopić obožavao rodne Hašane, svoj zavičaj i Bosansku Krupu, još uvijek mu se nismo odužili na pravi način. Danas Bosanska Krupa i Krupa na Uni nisu jedno. Danas je sve drugačije nego u Ćopićeve dane. Njegova kuća na čijem pragu je često zborio sa komšijama i iz čijeg dvorišta su odjekivali graja i smijeh još uvijek stoji neobnovljena. Da tuga bude još veća Ćopićeva „Bašta sljezove boje“ izbačena je iz školske lektire. Nadajmo se da nisu došli ti crni konjanici kojih se pisac pribojavao dok je pisao posvetu Ziji Dizdareviću, prijatelju i književniku koji je ubijen u Jasenovcu.

Davne 1921. Branko Ćopić je prvi put sjeo u školsku klupu, u Hašanima, vjerovatno ne sluteći koliku će ulogu ona imati u njegovom životu. Posebno važnost za dječaka sa Grmeča imala je učiteljica koja je veoma brzo uvidjela njegov talenat i poklonila mu knjigu „Migel Servantes“. Sa jedanaest godina uplašenog pogleda krenuo je u Bihać da tamo potraži svoje mjesto pod suncem. Opraštao se od brda i bajkovitog krajolika svojih Hašana, od djeda Rade i majke Soje. Od tada će ga pratiti tuga i usamljenost. Bio je veoma vezan za majku i djeda što je vidljivo iz jedne od najljepših zbirki koja nosi naziv „Bašta sljezove boje“. Ono po čemu je prepoznatljiv jeste njegov humor i smijeh, ali oni koji su dobro poznavali Ćopića kazivali su da je svijet posmatrao kroz koprenu smijeha. Za njegov humor Mihiz je napisao da posjeduje nešto čarobno, spasonosno, ljekovito i tužno. Ali u književnim krugovima toga doba bilo je opšte poznato da tamo gdje je Branko Ćopić, tamo je i graja. Uvijek je bio okružen mnoštvom kolega i prijatelja, svi su voljeli da ga slušaju i da uživaju u njegovom društvu. Volio je da dolazi u Hašane i da se druži sa svojim seljacima i rodjacima. Savremenici su govorili da je sjedao na mali stočić ili prag rodne kuće i vodio duge razgovore. Znao je da se našali na svoj račun i posjedovao je ogromnu energiju koju je život trošio. Obavezno je posjećivao škole i uživao je u razgovoru sa đacima. Osnovao je biblioteku u Hašanima koja ja nastradala u posljednjem ratu.

Kada je u štampi u martu 1984. godine osvanula tužna vijest da je veliki jugoslovenski pisac okončao život, javnost je bila veoma potresena. Ćopićeva komšinica, prijateljica i saborac pjesnikinja Desanka Maksimović dva dana kasnije napisala je riječi za pamćenje koje je objavila „Politika“:

„Bio mi je Branko Ćopić jedan od najboljih komšija koga sam ikad imala, sadrug, sabrat, s kojim sam često zajedno putovala po školama da čitamo deci, čovek s kojim sam imala isto mišljenje o književnosti, a to je vrlo važno. Isto smo mislili i o ulozi poezije i književnosti u životu čovekovom. Ne mogu da zamislim da njega može smrt da uzme. Kada se samo setim njegovih divnih humorističkih priča. Kad god bismo, ma gde, čitali on je bio glavni.

Posedovao je humor, kako bih rekla, neizmišljen koji je izvirao iz naroda i koji je mogao najvećeg skeptika da nasmeje. Ne mogu da zamislim da će čovek koji je zasmijavao ceo naš svet, sada rasplakati sve one koje je tako dugo zasmjeavao. Deca će naročito žaliti Branka Ćopića, njegovu „Ježevu kućicu“, njegove divne „Oglase“. Mislim da nema njegove pesme koju naša deca ne znaju.

Ceo narod će Branka žaliti i kao čoveka i kao pisca koji je našem narodu mnogo dao“.

Djed Rade i Branko Ćopić

Velika vezanost za djeda Radu i djedov zaštitnički odnos prema unuku Branku najbolje je iskazan u zbirci „Bašta sljezove boje“. Zbirkom vlada čarolija djetinjstva, sjeta prekrivena humorom i priča o dobrim grmečkim seljacima, ali i krvava narodnooslobodilačka borba i stanje društva nakon nje. U 34 pripovijetke naslikao je Krajišnike. U posveti književniku i prijatelju Ziji Dizdareviću Ćopić najavljuje „zlatnu bajku o ljudima“ kao odbranu od „crnih konja i crnih konjanika“. U strahu da će i njega odvesti isti crni konjanici koji su odveli Dizdarevića, Lorku, Kovačevića pisac se brani jedinim oružjem koje ima, riječima.

Ćopić je ovako zapisao:

„Kada mi je bilo četiri godine umro mi je otac. Tako, zajedno sa mlađim bratom i sestrom, ostadoh da živim pored majke, djeda Rade i strica Nidže. Djed me je vodio sa sobom da zajedo čuvamo ovce. Trčkarajući za njim oko gajeva, po pašnjacima, kroz šikare i oko potoka, otkrivao sam bogat i bujan svijet prirode. O svemu sam neumorno zapitkivao djeda, a on mi je odgovarao kako je najbolje umio i znao.“

Kada čitamo prvi ciklus zbirke osjećamo se kao da uranjamo u bajku. Vlada miholjsko ljeto, tu smo na Miholjdan, krsnu slavu Ćopića. To je ono čudno doba kada nije ni jesen ni ljeto, koje dolazi iznenada i ne traje dugo kao i djetinjstvo. U nestvarnom ambijentu Grmeča susrećemo djeda Radu i njegove prijatelje, skitnice. Slava porodice Ćopić je idealna prilika da se svi iskupe. To su mahom beskućnici koji obilaze svoga Radu. U tim iznenadnim posjetama donose neobična shvatnja, pokazuju rijetke sposobnosti i pričaju uzbudljive priče koje su radost za uši zanesenog dječaka. Pisac ne skriva njihove mane, njihovu pretjeranu slatkorječivost i slabosti karaktera. Oni se diče iskustvima kakva mogu da imaju samo skitnice a iza toga se kriju njihovi prazni i promašeni životi. Djed Rade je njihova suprotnost. On je domaćin, ali ne toliko u materijalnom smislu koliko u duhovnom. Za njega seljačka kuća nije samo imanje, nego je ona temelj pristojnosti, patrijarhalnog morala i sloge među ukućanima. Djed Rade zastupa stav da čestita seoska kuća treba da pruži utočište svim putnicima namjernicima, da nauči nadničara da se moli i da se oduži starom i slijepom konju. Iako su njegovi prijatelji „zgubidani“ i „rodjene bene“ on ih prihvata onakve kakvi su. On je tu da dobrodušno sasluša i prihvati. Tako nam Ćopić pokazuje kakva je duša grmečkog seljaka. Međutim, dječak se nalazi rastrgan između patrijarhalnog svijeta Djeda Rade i skitalačkih vrijednosti. Taj svijet se nikako ne može pomiriti. U takvoj atmosferi dječak uzima grablje i kreće u slavni pohod na mjesec. Ćopić nam je ovdje prikazao najbolju alegoriju čovjekove podjeljenosti između mašte i sigurnog života. Odnosno, između pustog i nepredvidivog života oličenog u Petraku samardžiji i sugurnog domaćeg života čiji je predstavnik djed Rade. Za Ćopićeve junake karakteristična je upravo takva rascjepljenost. Njihov svijet iako vedar u suštini je tijesan i stegnut zabranama sa svih strana. Tijesan je taj svijet i stricu Nidži koga su u pohodima po “Nord Americi“ ali i po ratom zahvaćenom Balkanu jedino vode sprječavale da nastavi dalje. Ipak u zavičaju Nidžu sprječavaju da pjeva pjesmu koju želi. Nije li tako bilo mnogima kada se vrate u zavičaj, nije li tako zavičaj mnoge i otjerao?

„Dani crvenog sljeza“

Kada kročimo u ovaj dio „Bašte sljezove boje“ više nismo u seoskoj atmosferi već u krvavom ratu. Ovdje osjećamo da nam pripovijeda stariji čovjek dječije duše koji sa melanholijom posmatra prošlost, dok na sadašnjost gleda sa blagom ironijom. Djetinjstvo i žal za zavičajem su prikazani kroz nekoliko snažnh simbola. Prepoznajemo ih u ujakovom tavanu čije su tajne nestale, odnesene su u nepovrat 1942. godine kada je neprijateljski bombarder prepolovio kuću. Djetinstvo i žal za njim prikazani su u jednoj zelenoj dolini zavičaja koja je nakon rata pretvorena u vještačko jezero i u jednom plavom lončiću kojeg se sjeća mladi vojnik u jeku rata. Tim svijetom vladaju promišljanja o nepravdi i nelogičnosti poretka uspostavljenog nakon rata. Ona su utkana u ironiju koja je u potpunosti došla do izražaja u posljednjoj pripovijeci „Zatočnik“ u kojoj Čopić pokazuje oštru osudu novom društvu.

Politički linč

Ćopić je humorom i satirom često pogađao u slabosti „drugova“ i partije. Zbog čuvene „Jeretičke priče“ iz 1950. godine kojom se podsmjehnuo generalima i direktorima, ministrima i njihovim svastikama koje na fakultete dolaze luksuznim automobilima kao i zbog djela „Ko s đavolom priče piše“ komisija ga je kaznila ukorom. Josip Broz Tito ga je javno kritikovao na Trećem kongresu AFŽ-ea riječima:

„On je uzeo čitavo društvo i pokazao ga, odzgo do dole, kao negativno, što znači da ga treba slistiti. Takvu satiru mi nećemo dozvoliti i ostaviti je bez odgovora. Njemu treba javno odgovoriti i kazati jedanput i zauvijek da neprijateljske satire, koje idu za tim da razbijaju naše jedinstvo, nećemo dozvoliti...Njegova je stvar da uvidi svoje greške i da krene putem kojim idu naši socijalistički književnici“.

Zbog priče „Izbor druga Sokrata“, a kasnije i romana „Gluvi barut“ ponovo je anatemisan i isključen iz partije. Komedijom iz savremenog života „Odumiranje međeda“ ponovo je naljutio partijski vrh. Predstava je poslije par proba bila skinuta sa repertoara Savremenog pozorišta. Danas se prikazuje u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Kada su ga saslušavali prijatelji pisci, ideološki pravovjernici i članvi partije Čopić je kazao da bi opet sve isto napisao. Golog otoka se spasio zahvaljujući prijateljima.

Kažu da nije postojala neka posebna „Mala moja iz Bosanske Krupe“, te da je u ovoj pjesmi Ćopić objedinio sve djevojke koje je sretao u svojoj Bosanskoj Krupi. Međutim, poznato je da je Branko Ćopić razmjenjivao pisma sa učiteljicom Marijanom Babić. Nakon jednog slučajnog susreta, održavali su neobičan odnos 19 godina i to pismima. Ovako je Ćopić pisao mladoj dubrovačkoj učiteljici:

„Draga drugarice Marijana, već sam vam prilično zaboravio lik i baš mi je žao što nemam vaše fotografije. Da vas je tražim možda bi bilo malo neuobičajeno i čudnovato, a još ako to vaš muž shvati, možda još i da me upuca. S lovcima se ne treba šaliti.“

Ćopić joj je poslao 56 pisama i razglednica, a pisao je na njemu poseban i humorističan način kao što možemo vidjeti.

Ne trebamo zaboraviti ni jednistvenost Ćopićevog jezika. To je specifična kombinacija krajiških izraza i piščevih dovitljivih kovanica. Sve se nešto „sronda“ i „mandrči“. Upravo tu se ogleda vrijednost njegovog djela i mi prepoznajemo da Ćopić pripada piscima čija je književnost izrasla iz tradicije usmenog pripovijedanja. Oni koji su ga poznavali kažu da nikada više nisu upoznali takvog posebnog čovjeka.

Autor: Impuls