Bekim Sejranović: Vratit će se Walter
Vratit će se Walter
Jebaće vam mater!
Pisao sam već o svom rodnom gradu i moram reći da je to u jednu ruku primamljivo, a s druge strane može biti i opasno, jer te sjećanje često vara, jer te nostalgija za netragom nestalim vremenima lako odvuče u patetiku, samosažaljenje ili, što je možda još i gore, u zlokobno ogorčenje na vlastitu sudbinu. Tog ljeta sam ponovo došao u Brčko i doživio i jedno i drugo, kao što to već i biva svaki put kad odem onamo, i kao što će to, čini se, biti dok god budem živ.
Moj rodni grad leži pokraj rijeke Save, a kroz njega protječe riječica Brka, po kojoj je grad vjerojatno i dobio ime. U gradu postoji luka (u kojoj je bio koncentracijski logor za vrijeme posljednjeg rata) i brodogradilište (za koji nisam siguran da li još uvijek išta gradi). Postoje tvornice koje i dan danas dobro posluju, a postoje i one čije spaljene betonske zidove kao da su namjerno ostavili da svjedoče o ratnim godinama. Tri džamije sravnjene sa zemljom sada su obnovljene, a nikle su i neke nove tamo gdje ih prije nije bilo. Da ne bi bilo zabune, nikle su i brojne pravoslavne te poneka katolička crkva i ta utakmica u dizanju tornjeva s kutovima ili bez njih traje, samo nisam siguran koji je rezultat i tko vodi. Pokraj grada još uvijek postoji čuvena pijaca »Arizona« gdje je šverc ujedinio narod brže nego svi mirovni sporazumi zajedno. Često u Bosni krene priča o trećem entitetu, a zapravo je Brčko Distrikt treći entitet. Svako malo krene rasprava o tome treba li ga ukinuti, podijeliti te pripojiti Federaciji ili Republici Srpskoj, a moj komšija, stari kajakaš Kuzma, bez ijedne dlake na lubanji i s pokojim zubom u čeljusti, srče kafu i gunđa kako njih, Federaciju i Republiku Srpsku treba ukinuti i pripojiti nama. »Mi« smo Brčko Distrikt, pretpostavljam.
Poslije rata dolazio sam u Brčko posjetiti majku i djeda i ostajao bih tu tek dan ili dva, jer zapravo nisam imao gdje prespavati. Kuća u kojoj sam odrastao srušena je, a oni su svoje posljednje godine proveli u jednom zapuštenom stančiću u koji su poput hrčaka navukli gomilu nepotrebnih stvari, starih glomaznih ormara prepunih stare i nikom potrebne »haljinke«, hrpe deka, zavjesa i neartikuliranih komada tkanine, pohabanih, kutnih i nadasve neudobnih sećija na kojima je bilo mjesta za bar deset ljudi, zalihe ulja, brašna, šećera, bačvice s kiselim kupusom, tegle džema i ajvara, milijune šerpi i šerpica, tepsija i tepsijica, tacni, džezvi, fildžana, plastičnih flaša s djedovom rakijom i tko zna čega sve ne. Umrli su jedno za drugim lani i sad je odgovornost za taj stan prešla na mene. Dugo sam odgađao to spremanje, osjećao sam se kao da ću oskrnaviti nešto, ali ovog ljeta bilo je jasno da moram prionuti na posao i, kako se kaže, »malo potrijebiti«. No, dani su prolazili, a ja nikako nisam počinjao s poslom. Uspio sam jedino počupati korov iz cvjetnjaka ispred zgrade koji je izrastao tako visoko da si se jedva mogao probiti do ulaza. Ostavio sam samo nekoliko ruža, od kojih je samo jedna, bijela, bila u cvatu i koja me je usprkos svojoj ljepoti, podsjećala na smrt i prolaznost ovog svijeta.
Jednog su dana došla dva momka u plavim mehaničarskim kombinezonima s rukama umrljanim mašinskim uljem i rekli kako su došli odvesti djedovog stojadina, »zelenka«, koji je već godinama trunuo ispred zgrade. Ta scena, kako ga poput ostarjele i na smrt već pripremljene životinje odvlače niz ulicu, natjerala mi je suze na oči.
Vratio sam se u stan, satima vadio stvari iz ormara i kredenaca, trpao ih u crne plastične vreće ili kartonske kutije i sljedećeg dana odnio sve u Merhamet. Tamo su mi rekli da oni ne mogu tek tako primiti sve te stvari, nego da to moram fino razvrstati. Dao sam im par novčanica da obave posao za koji ja nisam imao hrabrosti.
Poslije sam krenuo prema centru grada, udaljenom nekoliko stotina metara od stana. Penjao sam se jednim od rijetkih brdašaca u gradu, niz koje smo se prije tridesetak godina spuštali — ljeti na koturaljkama, a zimi na skijicama vlastite proizvodnje, napravljenih od Radenska-gajbi. Te smo skije nazivali »šlicuge«, a sami smo čak znali napraviti i vezove od tankog konopa. Pucao je skoro svakih destak minuta taj konop, ali nismo se dali i cijelo vrijeme smo usavršavali taj svoj izum.
I tog su se ljetnog dana na vrhu brda igrala djeca. Najmanje je moglo imati pet-šest godina, a najstarije oko deset. Zapravo se i nisu igrali, skakali su divlje i urlali refren poznate pjesme: »Vratiće se Walter/ Jebaće vam mater.« Zastao sam na tren, promatrao ih, razmišljao o poruci te pjesme i zaključio kako se Walter neće vratiti niti će ikome učiniti to čime se u tim stihovima prijeti. Glupa pjesma, a ni djeca nisu bolja, prošlo mi je kroz glavu.
Otišao sam zatim do kafića koji drži jedan prijatelj, popio malo da smirim živce i pričao ljudima o tom prizoru. Svi su se smijali, iako zapravo tu ničeg smiješnog nije bilo.
Vraćao sam se nedugo zatim istim putom kući, a ona djeca sada su sjedila u hladu, samo je onaj dječačić od pet-šest godina i dalje skakao i izvikivao isti refren. Samo malo pogrešno: »Vratiće se Walter/ Jebaće si mater.« Ovaj put sam prošao bez zastajkivanja. Tek onako, na moju pijanu pamet pade mi kako je njegova pogrešna verzija pjesme bliža stvarnosti od prave.
Vratio sam se zatim u stan i iz njega nastavio izbacivati ostatke života ljudi koji su me othranili. Kad sam završio, ostala je samo praznina koju se ničim nije dalo ispuniti.
