Bekim Sejranović: Kao da će se tako išta promijeniti

Jadnika iz Hrvatske kojeg su uhitili čeka najmanje pola godine robije. Nisam mu vidio lica, jer sam prevodio pre­ko telefona, ali mogao sam ga zamisliti. Mršav, proćelav i prestrašen. Govori kako je u Hrvatskoj nakon ljetne sezo­ne ostao bez posla i javio se na oglas u Plavom oglasniku u Zagrebu. Tražili su vozača kamiona u Švedskoj. Plaća: tristo eura tjedno. Zvučalo mu primamljivo, ima djevojku i želio se oženiti s tim parama. „Mislil sam delat dva meseca i onda se doma ženit“, govorio je skoro kroz suze. Poslije su mu do­pustili da nazove zaručnicu u Varaždinu i da joj kaže da je zaglavio. Ja sam morao policajcima prevoditi njihov razgovor jer uhićenik nije smio spominjati ništa oko vlastita slučaja. Da ne bi, tobože, odao neku tajnu i tako ih onemogućio da uhvate „veliku ribu“, odnosno tipa koji je sve to organizirao. 

Oslo, petak, 7. listopada 2011.

Danas sam se dogovorio ići brati gljive s jednim poznanikom. On je zapravo moj bivši diler hašiša. Jednom sam ga, nakon duže vremena, bio nazvao da trgujemo, a on mi je odgovorio da je prekinuo sa ženom (nevjenčanom) i da je prestao dilati, a i pušiti hašiš. Njegovoj ženi je smetalo to što on dila i duva, a njemu je smetalo to što je ona radila na seks-­telefonu. Po­ nekad bi mi, kad sam dolazio k njemu trgovati, pokazala neki od trikova kako stvara pojedine zvukove dok radi na seks­­-telefonu. Kada mi je rekao da je prestao sa svim, dodao je kako se ipak možemo družiti. Da, naravno, rekao sam neu­vjerljivo. Ali ipak se više nismo družili, izgubio se temelj na kojem smo zasnivali naš odnos, rekli bi u savjetovalištu za bračne parove. No, nakon nekog vremena ponovo mi se javio i rekao da ima gljiva zvanih fleinsopp, ili na latinskom psylocibe, laički rečeno riječ je o gljivama koje imaju halucinogena svojstva, daju ti trip sličan LSD­-ju i krajem listopada rastu po poljima gdje krave pasu i ostavljaju svoju balegu. Svi ljubitelji psihodelije ih beru, a moj bivši diler vrstan je znalac gdje i kako ih pronaći. Ali oko deset sati zovu me da prevodim te­lefonski na nekom policijskom saslušanju. Prihvaćam, što ću, ali žao mi što ću ostati bez gljiva.

Uhvatili su jednog Hrvata kako šverca alkohol. Trideset šest tisuća litara alkohola. U novinama je sljedećeg dana pisa­lo da je to najveća zaplijenjena količina alkohola u norveškoj povijesti. Za one manje upućene možda bi trebalo pojasniti da je u Norveškoj alkohol dvostruko skuplji nego u zemlja­ma EU i da samo državne prodavaonice Vinmonopol smiju prodavati alkohol. U običnim supermarketima možeš kupiti samo pivo, radnim danom do osam navečer, subotom do šest.

Poslije subote u šest navečer u čitavoj zemlji ne možeš legal­no kupiti alkohol. Dućani rade, ali je na frižiderima s pivom lokot. Tako da već negdje u petak moraš planirati koliko ti piva ili vina treba za vikend. Toliko o individualnim ljudskim slobodama. Ali, Norveška je zemlja u kojoj se najbolje živi. Tako kaže statistika. Mark Twain je rekao: „Postoji laž, po­stoji prokleta laž i postoji statistika.“ No, s druge strane, osta­le vrste narkotika nije problem nabaviti u bilo koje doba dana ili noći. Mnogo puta smo u nedjelju ujutro završili na nekom afteru gdje je bilo svega osim piva. Jedna od mojih mnogo­ brojnih poslovnih ideja bila je dilati pivo po Oslu nedjeljom. Ideja uopće nije bila loša i poslije sam upoznao neke Poljake koji su upravo to radili. Jedan od njih zvao se Gabriel i ubr­zo je stekao status anđela spasioca jutarnjih žurki nedjeljom. Ali to pivo treba najprije prokrijumčariti u Norvešku, a to se može jedino preko Švedske, jer iz Danske možeš doći samo brodom pa je carinsku kontrolu teže zaobići. Krijumčarenje alkohola unosan je posao. Treba samo naći nekog naivnog očajnika bez novca i nagovoriti ga da preveze kamion preko slabo kontrolirane granice između Švedske i Norveške. To uglavnom uspijeva, ali nekad i ne. I tako svi rade ono što se od njih očekuje i sve šljaka. Šverceri švercaju, carinska policija ih lovi, a građani piju poljsko pivo, puše marokanski hašiš, jedu čop­-sui, šiš­kebab i kenjaju kako će im stranci, posebice mu­slimani, uništiti tekovine skandinavske demokracije. Ponet­ko od krijumčara „padne“, policajci sebi pišu prekovremene sate, onda kriminalci unajmljuju odvjetnike, država prevo­ditelje i tako svi kotači državnog aparata profitiraju na kri­minalu. Čak i upravitelji zatvora su zadovoljni popunjenim kapacitetom turista iz egzotičnih zemalja. Državni službe­nici zarađuju na kriminalcima i onda poslije od njih kupuju alkohol, drogu, hranu i seksualne usluge. Glavno da se pije i da se para vrti. Kad bi nestalo tih kriminalaca, od čega bi svi mi „pošteni“ građani živjeli? Što bi radila policija, koga bi odvjetnici zastupali, a kome bih ja prevodio? Kao rješenje ekonomske krize u Europi možda ne bi bilo loše da zapadne zemlje uvezu još kriminalaca. Tu bi balkanske zemlje mogle biti „konkurentne“. U nekoj od europskih metropola trebalo bi dignuti spomenik neznanom kriminalcu.

Jadnika iz Hrvatske kojeg su uhitili čeka najmanje pola godine robije. Nisam mu vidio lica, jer sam prevodio pre­ko telefona, ali mogao sam ga zamisliti. Mršav, proćelav i prestrašen. Govori kako je u Hrvatskoj nakon ljetne sezo­ne ostao bez posla i javio se na oglas u Plavom oglasniku u Zagrebu. Tražili su vozača kamiona u Švedskoj. Plaća: tristo eura tjedno. Zvučalo mu primamljivo, ima djevojku i želio se oženiti s tim parama. „Mislil sam delat dva meseca i onda se doma ženit“, govorio je skoro kroz suze. Poslije su mu do­pustili da nazove zaručnicu u Varaždinu i da joj kaže da je zaglavio. Ja sam morao policajcima prevoditi njihov razgovor jer uhićenik nije smio spominjati ništa oko vlastita slučaja. Da ne bi, tobože, odao neku tajnu i tako ih onemogućio da uhvate „veliku ribu“, odnosno tipa koji je sve to organizirao.

Kao da će se tako išta promijeniti, kao da na njegovo mje­sto neće doći netko drugi, kao da će Norvežani prestati ku­povati jeftiniji alkohol. Zaručnica je plakala, on ju je prekli­njao da ne paničari i da javi starcima da je sve u redu, ali da ga neko vrijeme neće biti, ja sam prevodio umorno, a policajac je glumio ljubaznost.

Poslije sam zvao Gabriela da od njega kupim švercano poljsko pivo. Rekao mi je da nema i da vjerojatno i neće biti sljedećih nekoliko dana i da ga ne zovem više. Zvučao je za­brinuto.

Navečer sam pokupio Faruka Šehića iz hotela u kojem je odsjeo i išli smo malo van, najprije k nekim mojim prijatelji­ma, a zatim u klub „Blå“. Ništa posebno, malo smo pili, priča­li, plesali i išli kući. Sutra je književna večer, odnosno popod­ne, na kojem će gostovati nekoliko bosanskih autora, među njima Faruk i jedna norveška pjesnikinja Ingrid Storholmen, čije sam pjesme prevodio na „naš“ jezik prije nekoliko godi­na. To je organizirala Udruga mladih Bosanaca „Stećak“ iz Osla i zamolili su me da budem moderator. Pristao sam jer su dobro plaćali, a i zvučalo je zabavno. Zato sam se istinski tru­dio ne napiti se navečer, jer kad sam mamuran, ne podnosim nikoga, ponajmanje samog sebe.

Dnevnik jednog nomada, VBZ, Zagreb, 2017.