August Cesarec: “Rat naroda s narodom je ludorija, ali rat naroda s vlastodršcima opravdan je”
August Cesarec, književnik, publicist i revolucionar rođen je u Zagrebu, 4. 12. 1893, a kao sin stolarskog radnika, člana Socijaldemokratske stranke, socijalistički je usmjeren već kao srednjoškolac.
U pripovijetki “Iz svijeta potlačenih”, koju objavljuje 1910. vidljiva je socijalno-kritična književna tendencija, a to će ostati bitnim obilježjem njegova književnoga i publicističkog rada do kraja života.
“Rat naroda s narodom je ludorija. Ali rat naroda s vlastodršcima, sirotinje s gospodom, opravdan je. I dok god narod ne bude uvidio da su zakoni današnjeg vijeka zli a poredak truo, bit će mu rođena domovina tamnicom, a vlastita država krvnikom.”
Cesarec je uhapšen 1912. godine i optužen za učestvovanje u atentatu na kraljevskog povjerenika Slavka Cuvaja. Osuđen je na pet pa na tri godine robije, koju je izdržavao u kaznionici Srijemska Mitrovica. Godine 1914., nakon 21 mjeseca izdržane kazne, zbog oboljenja od tuberkuloze pušten je uvjetno s robije. Boravio je 1937. godine u Španiji, o čemu je pisao u knjizi Španski susreti.
U svom Dnevniku Miroslav Krleža iznosi svoje utiske o Augustu Cesarcu: Koji je đavo ubrizgao u tog lirskog fantastu tako opasno jaku dozu fanatizma? Ne, to nije bila destilirana klasna svijest! Njegova strastvena klasna netrpeljivost, javljala se nesumnjivo kao znak izobličenja te svijesti, jer, po svojoj prijatnoj naravi, on je bio staromodno sentimentalan nervčik, da, ako se smije reći, upravo dekadentna, isposnička pojava. Biti komunist za Augusta značilo je gladovati s gladnima, robovati sa političkim osuđenicima, stradavati sa stradalnicima iz solidarnosti. (Miroslav Krleža, Bijeg iz logora Kerestinec 1941.)
Nakon okupacije i uspostave NDH, zatvoren je u logoru Kerestinec. Nakon strijeljanja Otokara Keršovanija i drugova organiziran je, u noći između 13. i 14. jula, bijeg iz Kerestinca. Bijeg nije uspio zbog loše organizacije i gotovo svi su bjegunci uhvaćeni i odvedeni u podrum zatvora u ulici Račkoga 9. Par dana poslije stavljeni su pred senat pokretnog prijekog suda i zbog pokušaja pobune protiv Državne vlasti osuđeni na smrt. August Cesarec je pogubljen zajedno sa ostalim drugovima u zagrebačkoj Dotrščini, 17. jula 1941.
“U ovim prostorijama su proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca, njih 44. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!”, zadnje su riječi Augusta Cesareca, zapisane na zidu zatvora.
Cesarčeva supruga Marija Vinski strijeljana je u augustu 1941, a sin Miro umro je iscrpljen u partizanima. Niko iz porodice nema grob.
Miroslav Krleža o Cesarcu: „Kao maturant, August Cesarec bio je uhićen (8.VI.1912), na dan atentata protivu komesara Cuvaja, i bačen u Mitrovicu, gdje je ležao sve do uoči rata (1914). Bolestan, tuberkulozan, i slomljen, on je onda počeo kao politički sumnjivac, i austrijski soldat bez čina, onaj teški križni put po soldačkim bolnicama, i kasarnama, koji je trajao sve do oktobra Osamnaeste, dakle pune četiri godine. Za vlade zagrebačkog Narodnog Vijeća bio je opet uhićen, još kao politički sumnjiv austrijski vojnik, a nekoliko mjeseci poslije toga prisiljen da skloni za granicu, u emigraciju, pred progonima tadanje demokratsko-socijaldemokratske koalicije, opet kao politički sumnjivac. Vrativši se iz inozemstva još bolesniji kući, on je intenzivno radio književno i publicistički, više plijenjen i cenzuriran nego objavljivan. Onda je uhićen ponovno, za Alijagićeva vješanja, pa nakon nekoliko nedjelja pušten, ganjan po raznim austrijskim patentima, praćen detektivima, preslušavan vječno na policiji, premetan perijodički uvijek, po nekom sistemu, dok nije konačno otputovao u Moskvu. A sada imade eto čast da opet sjedi pri sudbenom stolu u Zagrebu. U mariborskom policajnom zatvoru bio je držan kao običan policajni kažnjenik, izoliran, prisiljen na robijašku hranu u pritvoru, zajedno sa šiberima i varalicama; a sada, mjesto da sjedi kao kulturan radnik u kakvoj evropskoj biblioteci, on, jedan od naših najistaknutijih mlađih književnih radnika, trune u zatvoru u nepomičnoj jalovosti samice.” (Slučaj Augusta Cesarca, Nova Evropa, br. 16, 1. lipnja 1923.)
