Antoine de Saint-Exupéry – Zemlja ljudi

“Da bismo danas obuhvatili svijet, koristimo jezik koji je bio utvrđen za jučerašnji svijet. I tako nam se čini da život prošlosti bolje odgovara našoj prirodi, samo zbog toga što bolje odgovara našem jeziku. Svaki napredak otjerao nas je malo dalje od navika koje smo tek zadobili, i mi smo zapravo izbjeglice koje još nisu utemeljile novu domovinu.”

Proslavljeni autor Malog princa, Antoine de Saint-Exupéry (1900. – 1944.), napisao je i druga, manje poznata, ali jednako vrijedna djela koja plijene pažnju životnom filozofijom. Poznata rečenica iz Malog princa, “čovjek samo srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo”, potvrđuje se i u djelima Ratni pilot, Noćni let, Južna pošta te Zemlja ljudi. Po profesiji ratni i probni pilot, Saint-Exupéry doživio je mnoge nesreće tijekom letova, gubitak sudrugova i susrete sa smrću. Ta su iskustva u njemu probudila tragaoca za smislom postojanja, prijateljstva, ljudskih odnosa, za istinom i humanim vrijednostima.

U knjizi Zemlja ljudi, u naizgled različitim, ali povezanim pričama, Saint-Exupéry iznosi svoje pustolovine, opisuje doživljaje svojih drugova, međusobnu povezanost i prijateljstvo, svoja iskustva i razmišljanja o životu i sudbini za vrijeme noćnih letova pod zvijezdama te dnevnih iznad oblaka.

Kako nastaviti smjelo naprijed nakon što se avion sruši u pustinji, a bez vode se može preživjeti najviše devetnaest sati? Gdje se nalazi nepresušni izvor iz kojeg valja crpiti snagu?

Sam je autor o svom pozivu i životu napisao: Sretan sam u svom pozivu. (...) Ništa ne žalim. Kockao sam se i izgubio. (...) I nije stvar u tome da se život ispuni opasnostima. Ova formula je pretenciozna. Toreadori mi se ne sviđaju. Ne volim opasnost. Znam što volim. Život.

“Čovjek otkriva sebe u borbi sa zaprekama. Ali, da bi dosegao tu spoznaju, potrebno mu je oruđe. Potrebna mu je blanja, potreban mu je plug. Seljak radom polako otima prirodi pokoju tajnu, a istina koju otkriva je sveopća.”

“Oluja, magla i snijeg ponekad će ti praviti probleme. Tada pomisli na sve one koji su to iskusili prije tebe i jednostavno reci samom sebi: ono što je drugima uspjelo, može uvijek uspjeti.”

“I zaista, ništa nikada neće zamijeniti izgubljenog druga. Jer stari se drugovi ne stvaraju. Ništa ne vrijedi toliko koliko ono blago zajedničkih uspomena, uspomena na tolike teške trenutke koje smo zajedno proživjeli, na tolike svađe, na tolika pomirenja, na tolike izljeve srca. Takva se prijateljstva ne mogu ponovno izgraditi. Ako posadimo hrast, uzalud se nadamo da ćemo se uskoro skloniti pod njegovo lišće.”

“Da bismo danas obuhvatili svijet, koristimo jezik koji je bio utvrđen za jučerašnji svijet. I tako nam se čini da život prošlosti bolje odgovara našoj prirodi, samo zbog toga što bolje odgovara našem jeziku. Svaki napredak otjerao nas je malo dalje od navika koje smo tek zadobili, i mi smo zapravo izbjeglice koje još nisu utemeljile novu domovinu.”

“Nasuprot te preobražene pustinje, sjećam se igara moje mladosti, mračnog i zlatnog perivoja, kojeg smo naselili bogovima, bezgraničnog kraljevstva koje smo izgradili na tom nikad potpuno upoznatom, nikad potpuno istraženom kvadratnom kilometru.

Činili smo zatvorenu civilizaciju u kojoj su koraci imali okus, u kojoj su stvari imale smisao, koji nije bio dopušten ni u kojoj drugoj. Što ostane, kad jednom postanemo ljudi i živimo po drugim zakonima, od perivoja prepunog sjena djetinjstva, čarobnog, ledenog, vrelog, gdje sada, kada se jednom tamo vratimo, s nekom vrstom očaja prolazimo izvana uza zid, uz mali zid od sivog kamena, čudeći se što pronalazimo zatvorenu tako uskim bedemom jednu pokrajinu, koja je za nas značila beskraj, i shvaćajući da se više nikad nećemo vratiti u taj beskraj, jer bi se trebalo vratiti u igru, a ne u perivoj.”

“Veličina zvanja možda je, prije svega, u tome da sjedinjuje ljude: jer postoji samo jedna prava raskoš, a to su ljudski odnosi. Radeći samo za materijalna dobra, sami gradimo svoju tamnicu. Zatvaramo se u samoću, sa svojim novcem koji se pretvara u pepeo, koji ne donosi ništa što bi bilo vrijedno života.”

“Biti čovjek, to upravo znači biti odgovoran. To znači stidjeti se pred bijedom koja, čini se, ne ovisi o sebi samoj. To znači biti ponosan na pobjedu koju su postigli drugovi. To znači osjećati, postavljajući svoj kamen, da sudjelujemo u izgradnji svijeta.”

“Mi dišemo samo onda kada smo povezani s našom braćom jednim zajedničkim ciljem, koji se nalazi izvan nas, i iskustvo nam pokazuje da voljeti ne znači gledati jedan drugog, već gledati zajedno u istom smjeru. Drugovi postoje samo onda ako se združuju u istom usponu, prema istom vrhu u kojem se pronalaze.”

“Kad postanemo svjesni svoje uloge, čak i najskromnije, samo tada ćemo biti sretni. Samo tada ćemo moći živjeti u miru i umrijeti u miru, jer ono što daje smisao životu, daje smisao i smrti.”

Priredila: Marta Mihičić/Nova Akropola