Ana Ahmatova – Epilog

Znam kako može tamna ili sivoplava dlaka kose/ Najednom postati bijela. Naučila sam da prepoznam/ Blijedi osmjeh na usnama.

Epilog

1.

Naučila sam kako lica padaju,

Kako teror može pobjeći iz poniženih očiju,

Kako patnja može progristi zlobne stranice

Od duguljastih tragova na obrazima

Znam kako može tamna ili sivoplava dlaka kose

Najednom postati bijela. Naučila sam da prepoznam

Blijedi osmjeh na usnama.

Potresni strah u praznom smijehu.

Zato se ne molim za sebe

Već za sve vas koji ste stajali uz mene

Na užasnoj zimi i uzvreloj vrućini jula

Pod nedostižnim, potpuno slijepim crvenoim zidom.

2.

Došlo je vrijeme na potsjećanje mrtvih.

Vidim te, čujem te, osjećam te:

Ona koja se opirala dugom putu do otvorenog prozora

Ona koja više nije mogla osjetiti

Prljavštinu pod nogama;

Ona koja, migom daje doznanja,

„Stigla sam ovdje kao da sam došla kući!”

Htjela bih vas nazvati imenima vašim, ali spisak

Se izgubio te se nigdje ne može naći.

Dakle,

Mahala sam vam uokolo ovog velikog skrovišta tihih

Riječi

Iskoristila sam vas. Svugdje, zauvijek i uvijek,

Nikada neću zaboraviti niti jednu stvar. Čak i u novoj

Tuzi.

Čak i ako zaklope moja izmučena usta

Kroz koja je stotinu miliona ljudi vrištalo;

Želim da me se kao takve sjete kada umrem

U veče moga bdijenja.

Ako neko jednog dana u ovoj zemlji

Podigne spomenik meni,

Dajem mu dozvolu za tu prigodu

Ali pod jednim uslovom – da ga ne gradite

Pored mora gdje sam se rodila,

Prekinula sam svoje posljednje veze sa morem;

Niti u Carskom parku pored šupljih panjeva

Gdje me nepoznatke sjenke mogu naći;

Podignite ga tamo gdje sam stajala tri stotine sati

Gdje niko nije otvaro ključaonicu.

Slušaj, čak i pri prirodnoj smrti se bojim

Da ću zaboraviti Crnu Mariju.

Zaboraviti kako lupaju teška vrata i jednu staru ženu

Kako jauče kao ranjena zvijer.

Neka otopljeni led teče kao suze

Sa mojih nepokretnih bronzanih kapaka

I pusti zatvorski pjev slavuja u daljine

Dok brodovi mirno plove na rijeci.