AMMIEL ALCALAY - A LITTLE HISTORY (MALA POVIJEST)

Knjiga „Mala povijest“ na tragu je povezivanja poetičkog i političkog. Ammiel Alcalay rođen je 1956 godine, američki je pjesnik, znanstvenik, kritičar, prevoditelj i prozaik. Pripada prvoj generaciji Amerikanaca, sin je sefardskih Židova. Godina izdanja: 2013.

DARIJA ŽILIĆ

U istraživanjima se bavi odnosom politike i poezije, a u svojim brojnim knjigama i radovima ponajviše tematizira problematiku Bliskog Istoka. Upravo zato što pripada prvoj generaciji Amerikanaca, kod njega je uvijek prisutna potreba da čuje glasove onih koji dolaze iz drugih dijelova svijeta, jer želi imati bolji uvid i stvoriti pluralnu kolektivnu memoriju koja oponira dominantnom izolacionizmu. Ova knjiga jeste angažirana, ona je podrivanje tzv. velike povijesti u kojoj nema glasova pjesnika, niti mnogostrukosti perspektiva.

mmiel Alcalay rođen je 1956 godine, američki je pjesnik, znanstvenik, kritičar, prevoditelj i prozaik. On pripada prvoj generaciji Amerikanaca, sin je sefardskih Židova. U istraživanjima se bavi odnosom politike i poezije, a u svojim brojnim knjigama i znanstvenim radovima ponajviše tematizira problematiku Bliskog Istoka, s težištem na sefardskoj literaturi (na hebrejskom jeziku, ali i u prijevodima). Zanimljivo je da je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini u devedesetim godinama, redovito u američkim medijima pisao o stradanjima ljudi.

Knjiga „Mala povijest“ (A Little history) također je na tragu povezivanja poetičkog i političkog. Naime, Alcalay istražuje internacionalnu politiku kroz rad pjesnika i mislioca Charlesa Olsona. Olson je rođen 1910. godine, a umro je 1970. On je pripadnik druge generacije američkih modernističkih pjesnika, povezuje ranije autore kao što su E. Pound i W. C. Williams te novu američku školu pjesnika koju čine Black Mountain School, the Beat poets i San Francisco Renaissance. Dakle, riječ je o različitim postmodernističkim grupama, kojih je Olson na neki način prethodnik.

Prije pjesničke karijere, Olson se istaknuo i u akademskom svijetu, a bavio se i politikom. On sam sebe ne označava kao pjesnika ili pisca, već kao „arheologa jutra“. Svoju veliku knjigu „The Maximus Poems“ počinje pisati pedesetih godina, inspiriran Poundovim Pjevanjima. Riječ je i o istraživanju američke povijesti u najširem smislu, ali jednako tako pjesme govore i o mjestu iz kojeg autor dolazi, a to je grad Gloucester u državi Massachusetts.

Amiel Alcalay bavi se radom tih pjesnika na koje je Olson utjecao, nastoji arhivirati sjećanja na njih i njihove radove. Urednik knjige Fred Dewey u uvodu govori upravo o Alcalayevom istraživanju Olsonova rada, a poanta i jest u revidiranju dosadašnjeg načina viđenja povijesti, o mogućnostima zamišljanja i kreiranja nove zajednice, „novog oblika nacije“. Uostalom, i sam Alcalay je u svojim istraživanjima okrenut prije svega prema emancipatorskom potencijalu poezije.

U knjizi koja je doživjela kritike ortodoksnih cionista, „Nakon Židova i Arapa: preispisivanje levantske kulture“ (1993.), govori upravo o potrebi da se na nove načine promišljaju židovsko-arapski odnosi budući se ne može govoriti o „čistim kulturama“. Stoga i poezija koju promišlja i jest uvijek povezana s emancipatorskim političkim praksama. U uvodnom dijelu knjige autor se stoga nimalo slučajno referira na pjesnika Timothyja Clovera, koji je 1968. godine stradao u Vijetnamu. Spominje i pjesnika porijeklom iz Sirije, Adonisa (to je pseudonim) koji ističe da kada nema poezije u nekom periodu povijesti, da onda i nema istinske ljudske dimenzije.

Upravo taj pjesnik bio je značajan za redefiniranje arapskog jezika i kulture. Adonis je dugo u američkoj kulturi bio ignoriran, budući je dominacija cionističkog pogleda u recepciji Bliskog istoka u SAD-u, bila dominantna. U tom kontekstu treba spomenuti i angažiranog pjesnika Samiha al-Quasima, koji je pisao o zločinima u Palestini.

Alcalay u svojim radovima nastoji razbiti tu pojednostavljenu sliku Bliskog Istoka u američkim medijima i ukazati na kulturalnu kompleksnost, ali i na velike gubitke u ratnim intervencijama na tom području. Tako je, primjerice, 2003. godine u Bagdadu uništeno deset milijuna dokumenata i knjiga. Stoga, da bi se pisalo o tom području i o kulturi i povijesti, nužno je poznavati je, a u tome veliku ulogu imaju prijevodi. Stoga se pisac i posvećuje prevođenju tekstova iz drugih kultura. Naravno, interes za taj dio svijeta porastao je nakon rušenja njujorških „Blizanaca“, pa je i odgovornost onih koji tumače veća.

Problemi nastaju i zbog toga što nedostaje bolja komunikacija između sjevernoameričkih intelektualaca i onih bliskoistočnih. Naime, manje je poznato da i na Istoku ima proskribiranih intelektualaca koji su se trudili razbiti dogme svijeta u kojem žive, pa su za to i platili visoku cijenu. U knjizi nalazimo i intervju sa Alcalayem u kojem on iscrpno govori o motivima zbog kojih se bavi tim temama, prisjeća se života u Jeruzalemu prije i za vrijeme prve intifade. Govori i o odrastanju u obitelji u kojoj se njegovala ljubav prema suvremenoj američkoj poeziji, o važnosti prevođenja, ali otvoreno progovara i o rasizmu Židova Aškenaza prema Arapima, ali i prema arapskim Židovima.

Upravo zato što pripada prvoj generaciji Amerikanaca, kod njega je uvijek prisutna potreba da čuje glasove onih koji dolaze iz drugih dijelova svijeta, jer želi imati bolji uvid i stvoriti pluralnu kolektivnu memoriju koja oponira dominantnom izolacionizmu. Sve to sakupljanje glasova i tvori „malu povijest“ u kojoj polifono supostoje brojni glasovi i jezici. Alcalay piše i o počecima svog interesa za već spomenutog Olsona i pomno piše o njegovom životu te književnom djelu. Posebno ističe Olsonovo proučavanje drevnih kultura, ali i kultura Istoka i civilizacije Maja

Olson doživljava poeziju kao moralni i politički čin. U značajnoj poemi „Maximus Poems“ nalazimo glas Maximusa, a to je Olsonov alter ego koji pruža svoje viđenje povijesti. Takvo subverzivno viđenje je i bilo razlog napada na bliskoistočne studije, na znanstvenika i aktivista Warda Churchilla, na pjesnika Amira Baraku.

Alcalay spominje i godine represije pod kraljom Hasanom u Maroku, u sedamdesetima, kada se otpor ostvario upravo kroz poeziju i osobna svjedočanstva. Pritom se autor ponajviše bavi poezijom, jer je ona umjetnost individualnosti, za razliku od drugih umjetnosti, koje su čin komunikacije. Ono što Alcalay zaključuje je i to da je nakon Olsona američka poezija izgubila taj zamah, te naglašava i nedostatak povezanosti pisanja poezije koja bi se bavila svijetom u kojem živimo.

I Amir Baraka također u tekstu „Zašto je američka poezija opet dosadna?“ ističe da je umjesto izazova i otvaranja novih perspektiva, autorima postao puno važniji osjećaj pripadnosti i sigurnosti. No, autor također spominje i kritičare Olsonovog djela koji ističu da je on imperijalni projektant svjetske fantazije o ne-bjelačkim ljudima. Alcalay pak ističe suprotno: naglašava Olsonov emancipatorski duh, citirajući pritom pjesnikinju Diane di Prima koja ističe kako je „povijest živo oružje u našim rukama“.

Stoga ova knjiga i jest angažirana, ona je podrivanje tzv. velike povijesti u kojoj nema glasova pjesnika, niti mnogostrukosti perspektiva. U autorskom pogovoru, Amiel Alcalay govori o počecima projekta „male povijesti“, piše o tome kako je s urednikom Deweyem radio na sakupljanju materijala o američkoj poeziji. Inače, Dewey je bivši direktor važne kulturne institucije „Beyond Baroque“ u Los Angelesu. Na kraju, bilo bi zaista vrijedno da i hrvatski izdavači objave prijevod neke od brojnih knjiga Amiela Alcalaya, jer njegov je rad vezan i uz aktivizam na prostoru bivše Jugoslavije. Pritom posebno treba izdvojiti prijevode knjiga bosanskohercegovačkog pisca Semezdina Mehmedinovića.

Lupiga.Com