Radovi žena u Saudijskoj Arabiji svjedoče tome kako im je umjetnost dala glas koji im društvo uporno oduzima. Dok su mnoge oduševljenje idejom izražavanja onoga što eufemistički nazivaju svojim socijalnim problemima kroz umjetnost, također se nadaju da će ukazati i na probleme obrazovanja i zapošljavanja žena u njihovoj zemlji.
Žena u Saudijskoj Arabiji, kao ptica je koja ne može letjeti, napisala je poznata aktivistkinja Wajeha Al-Huwaider 2010. godine u otvorenom pismu američkom predsjedniku Obami, gledajući izljev nafte u Meksičkom zaljevu. Zna bol ptica zarobljenih u nafti, jer ona i druge žene u toj zemlji ne mogu izvršavati ni najosnovnije radnje bez dozvole svojih muških 'staratelja'.
Paradoksalno, neku vrsta leta žene u Saudijskoj Arabiji ostvaruju u zatvorenom prostoru doma, upražnjavajući umjetničku slobodu. U glavnom gradu Riyadhu i većim gradovima kao što je Jeddah, mnoštvo novih galerija fokusira se upravo na žene. U galeriji Hefez održana je tako izložba "Anonimna: Bila je Žena" koja se fokusirala na prikaze žena od strane umjetnica. Ime izložbe dolazi od Virginije Woolf, koja kazala kako potpis 'anoniman/na' možemo dovesti u vezu s nizom žena u povijesti.
Iako temeljni problemi ostaju, umjetnost ženama pruža posebnu vrst oslobođenja. Samo dvije godine nakon što je Al-Huwaider napisala svoje pismo, Catherine Milner je za Telegraph napravila pregled rastućeg broja umjetnica iz Saudijske Arabije, primjetivši kako razvijaju dva različita identiteta zbog dihotomije bivanja ženom i bivanja umjetnicom u toj zemlji.
Dok je zaista restriktivno biti žena, biti umjetnica je trenutno vrlo dobro.
Iako u Saudijskoj Arabiji ne postoji javna galerija posvećena modernoj umjetnosti raste broj međunarodno priznatih umjetnika/ca od kojih su velik broj upravo žene. Zanimljivo je stoga da se u glavnom gradu Saudijske Arabije otvara novi umjetnički centar Alaan Artspace čija su osnivačica, kreativna direktorica i kustosica upravo žene koje će prilikom svečanog otvorenja centra predstaviti ‘Soft power’, postav radova mislilačko-provokativnog karaktera isključivo umjetnica.
Maha Al Mallwuh, Merwed. 2008.
Nabilah Al Bassam, Folklore Dance. 1973.
Nawal Mussali, A Shepherdess From The South. 1990.
Centar Alaan Artplace je osmislila Neama A Alsudairy, dvadesetdevetogodišnja strastvena kolekcionarka suvremene Bliskoistočne umjetnosti. Njezin je plan da centar postane platforma za debate i umjetničku edukaciju, ali i mjesto izlaganja najboljih radova umjetnika i umjetnica.
Jedna od izlagačica bit će i suvremena umjetnica Manal Al Dowayan čiji su radovi u proteklih pet godina postigli i do četiri puta veću cijenu, a bave se upravo temom tradicije i sputanosti žena na Bliskom istoku. Među njezinim radovima ističe se instalacija Suspended Together jato golubova načinjeno od papirnatih dozvola koje ženama u Saudijskoj Arabiji moraju potpisati muškarci ukoliko žele proći određene operacijske zahvate ili putovati.
Projekt Esmi (moje ime) pokrenula je 2011. godine kao reakciju na novostečeni trend među konzervaticima Saudijske Arabije koji zabranjuje muškarcima korištenje ženskih imena u javnosti, a kroz njega je željela ohrabrivati žene da ispisuju svoja imena te istaknuti koliko se u Saudijskoj Arabiji želi umanjiti vrijednost žene.
U centru Alaan Artplace bit će izložen i Rozi automobil koji je Sarah Abu Abdallah (22) pronašla uz cestu kao ostavljenu ulupinu te potom odlučila obojati u rozo i snimiti cijeli pothvat kako bi istaknula revoltiranost zakonom koji ženama zabranjuje vožnju automobila. Ova mlada studentica likovne akademije u Arapskim Emiratima istaknula je kako je kako su žene u Saudijskoj Arabiji izuzetno ograničene, ali kao umjetnice dobivaju slobodu izraziti svoje mišljenje na način na koji kao ‘obične’ žene nikada nisu mogle.
Noura Bouzo (28), kći renomirane liječnice pokrenula je umjetnički časopis Oasis, prvi takav u državi, a u centru će voditi i radionice za umjetnice. Izjavila je kako usprkos sve većoj prisutnosti žena u umjetnosti, umjetnicama još uvijek nedostaje infrastruktura koja bi im omogućila kreativnu edukaciju i mogućnost izražavanja. Tako na primjer u Saudijskoj Arabiji ne postoje brončane ljevaonice u kojima je moguće izraditi skulpture, niti ijedna takva škola. Prisiljene su stoga inspiraciju pronalaziti same, u knjigama, na internetu ili kroz razgovore s talenitanim prijateljima/cama. Mnoge od njih su morale odseliti kako bi stekle adekvatnu edukaciju na umjetničkom nivou.
Radovi žena u Saudijskoj Arabiji svjedoče tome kako im je umjetnost dala glas koji im društvo uporno oduzima. Dok su mnoge oduševljenje idejom izražavanja onoga što eufemistički nazivaju svojim socijalnim problemima kroz umjetnost, također se nadaju da će ukazati i na probleme obrazovanja i zapošljavanja žena u njihovoj zemlji.
Naime, više od 60% studenata/ica u Saudijskoj Arabiji su žene (što je veći postotak nego u Velikoj Britaniji), ali manje od 22% tih studentica može pronaći posao. Mnoge od njih studiraju računalne tehnologije radije nego humanističke studije, pa je za pretpostaviti da će umjetnost koju će ove znanstveno pismenije žene producirati u budućnosti biti tehnološki naprednija nego ikada.
