Svi se rađamo s tijelom, ali nemamo svi tijelo. Svi živimo s tijelom, ali nismo svi u tijelu. Što je uopće tijelo?
“Kada prvi puta upoznam novog plesača nadam se da dobro pleše. Ali uz to je uvijek prisutno nešto novo, velika nepoznanica koju intenzivno osjećam i želim otkriti. Pokušavam biti podrškom plesaču, puštam ga da da se razvije, da pokrene to što je u njemu skriveno. Za neke plesače to ide veoma brzo, drugima trebaju godine, dok odjednom iznenada ne procvjetaju...”
Pina Bausch
Što znači procvjetati nego biti do kraja u svom tijelu?
Ljudsko se tijelo može odrediti dvostruko. Kao forma, objekt za druge, kada se pretvara u sliku, simbol. No možemo ga odrediti i kao sadržaj, kao subjektivno iskustvo, možemo ga doživjeti, osjetiti iznutra. Tijelo kao forma, slika ili simbol može biti veliko ili malo, staro ili mlado, muško ili žensko. Tijelo kao iskustvo može biti samo jedno – tijelo koje želi, koje hoće, koje žudi.
Tijelo je žudnja!
Za čime se žudi?
Za čime žudi ljudsko tijelo? Tijelo žudi za drugim tijelom. Ono želi biti jedno s Drugim, ono hoće Drugog. Tijelo žudi za širenjem, za prostiranjem na cijeli svijet, na sve ljude. Tijelo ne zna za granice prostora i vremena, ono želi biti sve, ono žudi za svime. Može li tijelo biti jedno sa svijetom?
Ne može. Svijet ima granice, Ti i Ja nismo isti, Ti i Ja nismo jedno. Odvojeno od svijeta tijelo se raspada, tijelo pati. Svjesno svojih granica tijelo umire, ono krvari. Za čime žudi tijelo koje umire? Tijelo se želi pokazati, izraziti se. Ono žudi za prepoznavanjem, njegova se krv mora vidjeti!
Žudnja za Drugim mora biti prepoznata od Drugog. Odbačena žudnja neće preživjeti, ona umire, njeno se srce lomi. Tijelo bez žudnje nije živo, ono je slika, simbol, forma. Tijelo bez žudnje je tijelo za druge. Ono je tada malo ili veliko, jako ili slabo, muško ili žensko. To je beskrvno tijelo, tijelo izvana. Takvom tijelu treba odjeća, takvom tijelu treba izgled. Tijelu koje žudi ne treba ništa. Ipak, njegova se žudnja ne može ostvariti.
Zašto? Ostvarena žudnja je mrtva žudnja. Tijelo spojeno s drugim tijelom nije živo. Kada smo isti sa drugima, kada smo jedno s drugima, više ne želimo ništa, ne žudimo ni za čime. U srcu svake žudnje je spoznaja da se cilj ne može dostići, da se žudnja neće ostvariti. Svaka je žudnja stoga nesretna, svaki je život patnja.
Je li život doista patnja? Jest, ako pomislimo da se naše želje ne mogu ostvariti, da se s drugima ne možemo povezati. Nije, ako pomislimo da svoju patnju možemo podijeliti s drugima, kada znamo kako će naša patnja biti prepoznata. To je doista paradoks. Život prestaje biti patnjom tek kada svoju patnju prihvatimo, kada prestanemo od nje bježati. Jedina je prava patnja bijeg od patnje.
Takvo je i tijelo. Postaje živim tek kada se njegova unutrašnjost otvori svijetu, kada se njegovo meso izloži pogledu Drugoga. Tijelo živi tek kada je krvavo, kada njegova krv slobodno teče iz njegovih rana. Sretno tijelo, zadovoljno tijelo, mirno tijelo nije živo, ono je mrtvo. Tako i sretna umjetnost, zabavna umjetnost, nije umjetnost uopće. Kao i tijelo, umjetnost mora biti krvava.
“Sve što radim mora doći iz srca, mora biti proživljeno...”
P.B.
Što je umjetnost?
Umjetnost je silna žudnja prema Drugome i krvavo razočaranje u Drugog. No umjetnost je i nada da se naša krv ne lije uzalud, da ostavlja tragove. Svako je umjetničko djelo krvavi trag patnje, otvorena rana, krvavi cvijet. Umjetničko je djelo trag našeg ranjenog tijela u potrazi za iscjeljenjem. Iscjeljenje zaista i dolazi kada netko drugi slijedi trag naše krvi. Umjetnik krvari kroz sliku, kroz glazbu. I riječi su otvorene rane, pjesme su krvavi cvjetovi. Neki puta tijelu nije potreban posrednik da izrazi svoju bol, cijelo je tijelo neki puta otvorena rana koju cijeli svijet gleda. To je ples!
Ples je drhtaj tijela, znak njegove ranjivosti i ljudskosti. Ljudskost i ranjivost uvijek idu skupa, oni su jedno. Krhkost tijela, njegova ranjivost, znak je njegove strašne žudnje, strašne ovisnosti za Drugim. Svaki pokušaj da se oslobodimo ranjivosti, krhkosti, ovisnosti o Drugome nije ljudski, nije čovječan. Ne možemo se osloboditi žudnje bez da izgubimo tijelo, bez da ostanemo bez duše. Najgora je sudbina postati ovisan o samome sebi.
Ali zato uvijek možemo plesati! Ne postoji patnja koju ne bi mogli plesom izraziti i podijeliti sa svijetom. Čak i kada plešemo sami netko uvijek gleda jer mi nikada nismo sami. Našim plesom mi pokrećemo žudnju, zatim se ranjavamo i na kraju iscjeljujemo. To je prava priroda svemirskog plesa Shive Nataraje. Ona stvara svemir, uništava ga, i na kraju ga svojim plesom održava. Mi smo Shiva, svaki je naš dan stvaranje, bolno uništenje i na kraju iscjeljenje. Svaki dan svojom žudnjom stvaramo svijet, uništavamo ga, i na kraju plesom iscjeljujemo.
Svatko pleše na svoj način, prava umjetnost ne trpi pravila. Svako naučeno pravilo, svaki plesni korak samo je forma, simbol. Nitko ne može plesati ako se pri tome drži pravila, ako pri tome razmišlja. Plesati znači zaboraviti sve što znamo i prepustiti se doživljaju. Ples se suprotstavlja svakoj tradiciji, svakom stilu. Svatko želi ispričati svoju priču, niti jedna priča nije ista. Baš kao i život. Život je ples, a tijelo je živo samo dok pleše!
Pina Bausch od svojih plesača traži iskrenost. Ispituje ih za njihova vlastita iskustva, ne želi nametati svoja. Po njenim riječima – Ne zanima me kako se tijelo kreće, već što ga inspirira na pokret!
Time je svaki pokret u njenoj koreografiji autentičan, dolazi iznutra, iz osobnosti svakog plesača. Njene koreografije nisu forma, nisu slika, već su ispunjene sadržajem. Tijela njenih plesača su živa. Dodiruju se iznutra.
“Jednom smo nastupali u Istanbulu. U jednom dijelu koreografije plesači pokazuju slike iz svoje prošlosti, iz svog djetinjstva. Neki tako govore – To je moja majka! ili – To sam ja kad sam imala dvije godine!
Oni tako šetaju publikom i pokazuju slike.
Odjednom, tokom nastupa, publika vadi i pokazuje svoje vlastite slike. To je neopisivo – kako svatko pokazuje svoje slike dok predivna glazba svira u pozadini. Svi plaču...”
P. B.
Tijelo i Drugi
Tijelo je gubitak, rastanak od Drugog, ali je istovremeno i prostor susreta s Drugim. Kako to? Bez Drugoga u našem svijetu, za čime bi se žudjelo? Da je Drugi isti kao i mi, za čime bi patili? Da nam Drugi nije sličan kako bi nas shvatio? Tako smo od svog početka do kraja posve isprepleteni s Drugim, on je naša sudbina.
Kako nas drugi vidi? Drugi nas vidi samo kada mu se otvorimo, kada mu se pokažemo. Nije dovoljno da nas vidi izvana, to je samo forma, samo slika našeg tijela. Mi želimo da nas vidi iznutra, baš kao što je naše tijelo živo iznutra, u njegovom srcu je život. Da to učinimo moramo dozvoliti Drugom da uđe u naše tijelo. Tek tada nas Drugi može dotaknuti unutrašnjim dodirom. Tek kada pustimo tijelo Drugoga u naše tijelo, oni se mogu sresti. Naše je tijelo tako prostor susreta Tebe i Mene. To je prostor bliskosti i intimnosti, unutrašnji dijalog između Ja i Ti. U svakom je tijelu sadržano barem još jedno tijelo. Nitko nikada nije sam.
Kako bi otvorili svoje tijelo i pokazali sadržaj drugoj osobi potrebno je povjerenje.
Tako su i teme kojima se Pina Bausch bavi potraga za autentičnom osobnosti, potraga za intimnosti i bliskosti, nerazumijevanje, usamljenost i strah.
Bijeg od tijela
Zašto je ljudsko tijelo tako često izvor srama, zašto ga sve religije i civilizacije od pamtivijeka nastoje sakriti od pogleda, obući u neprozirne slojeve tkanine? Zašto je tradicija uvijek protiv tjelesnosti, uvijek nastoji zabraniti užitak bivanja tijelom?
Najviše pate žene od kojih se očekuje da posjeduju tijelo za druge, ali da u njemu ne uživaju. Tradicija od njih očekuje da posjeduju lijepo tijelo, ali bez sadržaja. Kako je sadržaj tijela ambicija, inicijativa, žudnja, ne čudi nas što su ti osjećaji oduvijek ženama zabranjeni. Patrijarhalno društvo ženama je namijenilo pasivnu ulogu, a živo je tijelo sve samo ne pasivno. Tijelo ima vlastite želje i žudnje, ne može se uklopiti u sustav.
Ako želimo stvoriti čvrsti društveni sustav u kojem neće biti mjesta za individualnost i slobodnu volju to ćemo učiniti tako da čovjeku, muškarcu i ženi, prvo oduzmemo tijelo. Bez vlastitog tijela čovjeku je oduzeta vlastita perspektiva i vlastita inicijativa. Čovjek bez tijela sluša druge, a ne sebe, radi što mu se kaže, a ne to što voli i želi. Čovjek bez tijela savršen je podanik svake države i crkve.
Kako se čovjeku može oduzeti tijelo? Kako ja to vidim, obitelj i društvo čovjeku će oduzeti tijelo tako da ga posrame. Sram je glavni razlog što čovjek živi izvan tijela, kao da tijelo i ne postoji. Mislim da je svejedno kaže li društvo da je naše tijelo loše, ili društvo naše tijelo uopće ni ne vidi. U oba slučaja čovjek se s tijelom ne povezuje. Njegovo tijelo, kao i sve što tijelo sadrži, a to je inicijativa, volja, žudnja, postaje loše, negativno, grešno. Do tih se osjećaja i afekata više ne može doći. Svaki pokušaj da čovjek osjeti svoje tijelo i njegov sadržaj stvorit će tada bolan osjećaj srama. Od tog se pokušaja brzo odustaje.
Možda je uloga umjetnosti, svake umjetnosti, a posebno plesne, da čovjeku vrati njegovo tijelo, njegov pravi dom. Pina Bausch odbija biti tijelom za druge, lijepom formom koju možemo naći u klasičnom baletu. Njen suvremeni ples nije lijep nego iskren, nije forma nego sadržaj. Time što ne želi slijediti tradiciju klasičnog baleta s jedne strane, i što odbija prihvatiti ulogu lijepe i pasivne žene plesačice s druge strane, Pina Bausch se vraća svom izvornom tijelu. Svatko od nas posjeduje vlastito izvorno tijelo, ono tijelo koje smo imali prije odgoja, prije nego što su nam rekli čega se trebamo sramiti, što je “dobro”, a što “loše”.
Koreografije Pine Bausch bave se tijelom koje je izloženo fizičkom, a još više emotivnom pritisku. Hoće li se tijelo pod pritiskom slomiti, odustati od sebe, posramiti se? Ili će ostati vjerno sebi, svojim željama i ambicijama? U njenim koreografijama to je obično žensko tijelo, ono koje je tradicionalno “grešno” i “sramno” i čija je društvena uloga da bude slomljeno, da se prilagodi. Feminizam u radu Pine Bausch nije očigledan, ona ne daje rješenja, njeno tijelo ostaje ranjeno. Slično filmovima Lars von Triera, u kojima afirmacija ženskog tijela neki puta izostane, a neki puta dođe prekasno.
Sport nam se može učiniti kao afirmacija tijela, povratak njegovom sadržaju. Kako ja to vidim, upravo je suprotno. Sport prikazuje tijelo kao stroj, moćnu mašinu koja ruši sve pred sobom. Danas više nego ikada prije u povijesti. U sportu je tijelo stroj što na druge ljude gleda kao na druge strojeve koje je potrebno uništiti. Nedostaje ono najvažnije što čini žudnju – doživljaj subjektivnosti drugog čovjeka. Osjećaj da u drugom tijelu postoji netko, i da je otkriti tko je taj netko od neprocjenjive važnosti. U sportu se žudi za pobjedom, ne za drugim tijelom! Ukratko, tijelo nije stroj!
Tijelo je razgovor, bezuvjetna ljubav, apsolutno povjerenje.
“Moji roditelji su bili veoma ponosni na mene iako me nisu nikada vidjeli kako plešem. Ples ih nije zanimao. Ali osjećala sam kako me bezuvjetno vole, nisam im trebala ništa dokazivati. Imali su u mene neograničeno povjerenje, nisu me nikada krivili ni za što. U životu se nisam osjećala krivom! To je najljepši dar koji su mi mogli dati...”
P. B.
Vladimir Nemet - psihoterapija.com.hr
