Foto: commons.wikimedia.org
Nova knjiga Investigate Aesthetics tvrdi da umjetnici_e i arhitekti_ce mogu razotkriti one aspekte politike koji u medijima i sudnicama prečesto ostaju skriveni.
Francuski filmski redatelj Jean Luc-Godard povukao je distinkciju između filmova koji se bave politikom i političkih pristupa samoj filmskoj proizvodnji. Sadržaj koji se prikazuje na ekranu može biti ispunjen određenim temama i ciljati na distribuciju određenih poruka, ali proces filmske proizvodnje ima vlastite obzire koje treba imati u vidu ili dovesti u pitanje – estetske forme nisu neutralne, a informacija ima vlastitu politiku i estetiku.
Investigative Aesthetics, nova knjiga Matthewa Fullera i Eyala Weizmana, osnivača istraživačke agencije Forensic Architecture, postavlja ova pitanja iznova, ali otvara i nova. Argument predstavlja značajnu intervenciju, osobito uzmemo li u obzir izvor. Kampanja za ljudska prava organizacije Forensic Architecture koja se odvijala diljem galerija i sudnica te koja je 2018. godine bila nominirana za Turnerovu nagradu, skrenula je pozornost na korupciju, zataškavanja i zloporabu državnih aktera.
Zbog svojih su se političkih stavova našli na meti ozbiljnih pritisaka. Weizmanu je zabranjen ulazak u SAD; kada su pozvani na sudjelovanje na Whitney bijenalu, krenuli su istraživati potpredsjednika upravnog odbora Warrena B. Kandersa i njegove veze s proizvođačima oružja; kada je došlo do pokušaja cenzure nedavne izložbe postavljene u mančesterskoj galeriji Whitworth, u kojoj se adresira korištenje suzavca u Palestini, zahtijevali su da se izložba zatvori dok se njezin sadržaj ne restaurira u cijelosti.
Pojam „post-istine“ često se predstavlja kao institucionalna kriza. Liberalni odgovor na to kreće se u domeni obrane prihvaćenih autoriteta, od akademije do srednjostrujaških medija, policije, pa čak i FBI-a. Umjesto da reafirmiraju „liberalni epistemički poredak“, Fuller i Weizman okreću se umjetnicima, odvjetnicima, arhitektima i drugima koje se u pravilu ne povezuje s aktivizmom koji bi mogao ukazati na smjernice za budućnost.
Konkretno, današnja generacija umjetnika_ca sve više koristi svoj rad kako bi istinom prkosili moćnima, dok nešto konvencionalniji akteri unutar političke sfere koriste video-materijale i proizvode alternativne prikaze. Njihovu pažnju osobito zaokuplja estetika rata protiv terora i razvoj društvenih mreža kao terena suvremene politike.
Prevladavajući koncept estetike može se trasirati do osamnaestostoljetnog filozofa Alexandera Baumgartena, koji je udario temelje povijesti umjetnosti kao specijalističke discipline, te s njom povezanih koncepata ukusa i ljepote. Suvremeno polje više zanima ono što dolazi kasnije: feministički i postkolonijalni projekti preokretanja kanona, skretanje pažnje na oblike moći i isključivanja na kojima počiva autoritet takvih koncepata.
Investigative Aesthetics operira izvan te tradicije, ili u najmanju ruku predstavlja značajan odmak od nje. Namjesto toga, Fuller i Weizman vraćaju se originalnom grčkom korijenu pojma estetika, koji je povezan s percepcijom. Iz ove ekspanzivne početne točke istražuju smisao i proizvodnju smisla u njegovom punom političkom razmjeru: kroz razumijevanje sistemskih silnica kapitalizma, kao i osjećaja moralnosti pojedinca.
Tako širok djelokrug poziva na preispitivanje kome i čemu se daje agencija, napose s obzirom na okolišne obzire, koji bi nas mogli reorijentirati prema kolaborativnijim modelima organizacije. Međutim, jednako kao što naša osjetila mogu biti prilagođena nepravdi, nama samima moguće je manipulirati, odvratiti nam pažnju, kao i zasupnuti nas. Pod budnim okom nadzornih kamera i algoritama, ustrajati na afirmaciji nije uvijek idealna strategija: bitne su i metode izbjegavanja, bijega i kamuflaže. Biti politiziran znači biti svjestan uvjeta u svijetu.
Međutim, što da se radi? Od napora umjetnice i inžinjerke Natalie Jeremijenko da ukaže na zagađenje putem pomnog praćenja životinja, do popisivanja nezabilježenih migrantskih smrti na moru koje provodi Forensic Oceanography, primjeri u ovoj knjizi ukazuju na širok raspon strategija, čime se otvara dijalog od ključne važnosti. Međutim, vrijedi ukazati što je distinktivno u ovakvom uokviravanju estetike unutar politike. Primjerice, u prvoj fazi istrage o požaru u neboderu Grenfell, prikupljena su svjedočanstva preživjelih. Zbog formata koji je podrazumijevao da u standardnom izvještaju budu popisana jedno za drugim, ključni momenti, poput onih kada bi se dvoje pojedinaca susreli na stubištu, mogli su biti razdvojeni stotinama stranica. Izradivši sveobuhvatan trodimenzionalni model, Forensic Architecture je ponudila potpuniju sliku arhitekture i događaja u zgradi. To da svoj rad često prikazuju u muzejima i galerijama koje opisuju terminom „forumi“, dodatno ukazuje na njihov distinktivni pristup.
Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti. Uzeti u obzir puni opseg kauzalnosti ključno je za, primjerice, razumijevanje kako nejednakost potiče kriminalitet.
Ideja istrage dodatno je elaborirana. Knjiga to adresira kroz debatu ispričanu u obliku alegorije, u kojoj se naznačuju razlike između situacije kada osoba poput Juliana Assangea objavi državne tajne, u čemu su svi uključeni_e ozbiljno riskirali, i istraživanja već dostupnih materijala otvorenog pristupa koje je poduzeo Bellingcat. Budući da „svaka tajna operacija postoji u svijetu“, one neizbježno ostavljaju tragove koji svjedoče njihovu postojanju. Incidenti poput onog kada je infografika trkačke aplikacije Strava slučajno otkrila lokaciju vojnih baza to dokazuju.
Pomjeranjem estetike od pitanja ukusa i prosuđivanja dolazi do izražaja politička dimenzija doživljaja. Iako se o ulozi umjetnosti često raspravlja iz obrambene pozicije, istraživačka estetika ima jasnu, neodložnu ulogu u doba koje je oblikovano politikom post-istine. Upotreba termina „estetika“, kao i izražena prisutnost skupine Forensic Architecture u umjetničkom svijetu, prirodno priziva takve usporedbe. Ni jedna od ovih pozicija nije nužno međusobno isključiva, međutim one su različite. Fuller i Weizman predlažu novi niz odnosa između institucija, organizacija i praksi, preosmišljavanje moći kako bi se adresirali kompleksni pomaci u znanju.
Teško se s time baš i ne složiti, ali nešto vitalno bilo bi izgubljeno kada bi umjetnici bili ograničeni na to da suočavaju moć s istinom. Upravo je izostanak instrumentalizacije u povijesti lijevog političkog imaginarija otvarao plodonosna pitanja u vezi s identitetom i radom. Vrijednost problematika kojima se bavi knjiga Investigative Aesthetics ozbiljno joj daje na težini, ali njezin pristup ne razrješava prijeporne debate o politici kulture.
Autor: Chris Hayes, Tribune
Chris Hayes je irski pisac i urednik koji živi u Londonu. Piše o suvremenoj umjetnosti, upućivajući na marginalne momente internet kulture, radikalne politike, masovne politike odozdo, gentrifikacije, maskuliniteta, i nasljeđa irske povijesti umjetnosti. Dok je izdavao nezavisni časopis o umjetnosti, uređivao je njegovo specijalno izdanje posvećeno mržnji prema Torijevcima.
S engleskog prevela Karolina Hrga, Slobodni Filozofski
