Engleski književnik, dizajner i slikar, William Morris, svoju je zavidnu društvenu poziciju, obrazovanje i umjetničku karijeru iskoristio za političko i društveno korisno djelovanje. Osim što je bio aktivan član socijalističke stranke, politički je djelovao i kroz kulturu i umjetnost koje je nastojao približiti radnicima, čineći i njih proizvođačima umjetničkih dijela
U prologu poeme Zemaljski raj (The Earthly Paradise), koja ga je proslavila, William Morris (1834.-1896.) javlja se kao melankolični, rezignirani bard. On zna da umjetnost nije u stanju ispraviti nepravde svijeta i da je, u najboljem slučaju, posvećena ublažavanju pomalo pretmurnih dana: “Sanjaru snova, ti koji si rođen izvan mog vremena, zašto bih se upinjao da ispravljam iskrivljeno? Nek bude dovoljno da moje rime, u šapatu, u lepetu lakog krila dođu...” Međutim, upravo je umjetnost dovela tog viktorijanskog buržuja do revolucionarnog socijalizma i do konkretnog pokušaja otpora kapitalističkom načinu proizvodnje.
Morris je rođen u imućnoj obitelji. Nakon prerane smrti svojeg oca, partnera u mešetarskom društvu, nasljeđuje rudarske dionice koje mu osiguravaju godišnju rentu. Na Oxfordu ga prijateljstvo sa slikarom Edwardom Burne-Jonesom navodi da se okrene arhitekturi. Rad teoretičara umjetnosti Johna Ruskina Kamenje Venecije (1851.-1853.), u kojem ovaj opisuje gotičke građevine kao organski proizvod feudalnog društva te njihovu ljepotu objašnjava slobodnim radom obrtnika koji su ih oblikovali, posijao je sjeme sumnje u industrijski kapitalizam.1
Posredstvom Burne-Jonesa Morris je upoznao prerafaelitske slikare, na koje je Ruskin znatno utjecao. Okupljena oko Dantea Gabriela Rossettija, ova skupina engleskih slikara namjerava kroz oponašanje povezati Rafaelove prethodnike sa srednjovjekovnom umjetnosti iz vremena prije podjele rada, ali i prije razdvajanja lijepih od obrtničkih, takozvanih “dekorativnih” umjetnosti. Godine 1861., Morris zajedno s Rossettijem, Burne-Jonesom i nekoliko drugih osniva Morris, Marshall, Faulkner & Co, poduzeće za dekoriranje i uređenje. Nudili su oslikane zidne tapete, vitraže, tepihe, tapiserije, namještaj itd., a protiv ružnoće viktorijanskih interijera borili su se rehabilitacijom, kako dekorativnih umjetnosti, tako i zanatskog te kolektivnog načina proizvodnje, vraćajući umjetniku-obrtniku punu kontrolu nad i potpuni užitak u njegovom radu.
Zahvaljujući brojnim istraživanjima, Morris oživljava predindustrijske proizvodne tehnike – tkanje na vertikalnoj osnovi, biljne boje – koje, prema njemu, ostavljaju življi otisak i rezultiraju predmetima puno ljepšim od tvorničkog bofla.2 Kada je 1875. preuzeo tvrtku i nastavio je razvijati, njeni su zaposlenici (tada s plaćama višim od uobičajenih), nastavili koristiti stare, ručne strojeve, koji su im omogućavali da budu gospodari radnog ritma. Morris se tako trudio provesti u djelo svoju ideju o umjetnosti kao neraskidivo povezanoj s uvjetima njezine proizvodnje, što je sušta suprotnost kultu individualnog genija. Koncepciju nastoji proširiti tijekom 1870-ih i 1880-ih godina putem predavanja, na koje se uglavnom gura buržoaska klijentela, zavedena onim što je ubrzo prozvano pokret Arts and Crafts, čija je prva izložba, koja je uključila i proizvode Morris & Co., održana 1888. godine.
Međutim, poduzeće Morris & Co. bilo je zatvorenik sustava kojeg je Morris napadao te je bilo osuđeno na propast. Kako bi marka ostala prepoznatljiva, radnici su morali biti puki izrađivači uzoraka koje su dizajnirali Morris, njegova kćer ili Burne-Jones, umjesto da budu pravi majstori. S druge strane, potraga za ljepotom, umjesto za najnižim troškovima, odražavala se u višim prodajnim cijenama, dok su se množile jeftine imitacije, jer je Morris uspio lansirati trend. On se, dakle, morao zadovoljiti preinakom načina proizvodnje, postajući time omiljeni šef male tvornice-modela, oko koje se redovito zanosio, čemu svjedoče izvješća i slike, engleski i američki tisak (Morris je imao sljedbenike s onu stranu Atlantika). A premda marka, koja je nakon njegove smrti prodana, još uvijek postoji, ona sada samo strojno te serijski reproducira Morrisove motive na jastučnicama, četkicama za brijanje i kišobranima, otvorenima u kućama u kojima je Morris živio, pretvorenim u muzeje, u Kelmscottu i u Walthamstowu.
Morris je žalio što je morao provesti život “u službi bogatih i njihovog opscenog luksuznog ukusa”,3 jednako kao što je žalio zbog podjele rada između šefa i zaposlenika. U tekstu, objavljenom u socijalističkom časopisu Commonweal, on piše: “Sustav u kojem je čovjek radio za sebe, svojim tempom i po svom nahođenju, bio je neusporedivo bolji, iz gledišta radnika kao i učinjenog rada, od sustava podjele rada koji ga je zamijenio. Za postojanje umjetnosti i za dobrobit ljudi nužno je da se radniku vrati kontrola nad njegovim materijalima, alatima i vremenom. Jednostavno, ta kontrola ne treba biti, kao u srednjem vijeku, u rukama svakog radnika pojedinačno, već u rukama radničkog kolektiva.”4 Ukratko, samo bi ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju omogućilo postojanje istinske umjetnosti, koja je u isto vrijeme jamstvo i uzrok sreće onih koji je prakticiraju.
Godine 1883. Morris se pridružio Socijaldemokratskoj federaciji, prvoj engleskoj socijalističkoj stranci, prije no što je, 1885., s Eleanor Marx i Edwardom Avelingom, a na savjet starog Friedricha Engelsa, osnovao Socijalističku ligu. Godine 1890. anarhisti su dobili većinu, a Morris se povlači iz vodstva kako bi se posvetio isključivo filijali u Hammersmithu, Londonskom predgrađu u kojem živi. Svoje osobno bogatstvo, kao i svoj talent za pisanje i predavanje stavlja u službu socijalističkih interesa. On tako prelazi, prema vlastitim riječima, “vatrenu rijeku” koja dijeli svijet kakav jest od svijeta kakav bi mogao biti, odvažujući se na nešto na što se malo drugih buržujskih kritičara industrijskog kapitalizma odvažilo, kao što naglašava povjesničar Edward Thompson u biografiji koju je posvetio Morrisu.5
Godine 1883. socijalizam je u Velikoj Britaniji imao vrlo malo sljedbenika: jedva dvije stotine, prema Thompsonu. Kapital je na engleski jezik preveden tek 1887., a Morris ga je pročitao na francuskom – kao i djela Adama Smitha, Davida Ricarda i Johna Stuarta Milla – kako bi se obrazovao u političkoj ekonomiji. Potom je krenuo širiti revolucionarni socijalizam među radničkom i srednjom klasom (za koju je također smatrao da joj je potrebno političko obrazovanje) govorima na uglovima londonskih ulica te na konferencijama u ostatku zemlje. Također je pisao za Justice, časopis Socijaldemokratske Federacije, i za Commonweal, časopis Socijalističke lige, popularizirajući misao Karla Marxa putem bajki i dijaloga.
Njegovi najpoznatiji spisi su bez sumnje San Johna Balla (1887.), u kojima iz novog kuta sagledava pobunu engleskih seljaka 1381., te Vijesti iz Nigdine (1890.),6 utopija u kojoj zamišlja Englesku kakva bi mogla biti nakon nestanka kapitalizma: odsustvo novca i trgovine, fizičko zdravlje stanovnika, lijepa odjeća, kuće, javne zgrade i uporabni predmeti, emancipacija žena, slobodni sindikati. Alati, strojevi i sirovine dostupni su svima koji se njima žele poslužiti u zajedničkim radionicama. Nema vlade ni sudstva, već postoje lokalne skupštine na kojima ljudi raspravljaju i donose odluke. Više ne postoje ni škole: svatko uči vlastitim tempom. Sve to iznenađuje i oduševljava pripovjedača-putnika, koji prepoznaje (bez da je zapravo prepoznaje) svoju Englesku i sa sobom, napuštajući to mjesto, odnosi hrabrost da se suoči s bijedom i tamom svog ponovno pronađenog vremena: “Vrati se” šapuće mu jedan od vodiča, “i budi sretniji zbog toga što si nas vidio, što si svojoj borbi dodao malo nade. Idi, živi dok možeš, trseći se, koliko god te muke i truda to stajalo, da malo-pomalo izgradiš novo doba drugarstva, mira i sreće.”
Međutim, mnogima Morris nije najpoznatiji kao revolucionarni socijalist i odlučan propagandist. U Francuskoj se, kada ga ne prikazuju kao potvrđenog estetu kulta larpurlartizma,7 naglašava da je bio utopist, politički sanjar anarhističkih sklonosti ili zagovornik “odrasta” prije nego što je ta riječ postojala.8 U Velikoj Britaniji, posljednja izložba koja mu je posvećena, Anarchy & Beauty, 2014. u londonskoj National Portrait Gallery, razvodnila je specifičnost njegovog socijalističkog angažmana referiranjem na ne baš precizno određeni radikalizam. Iste godine, u britanskom paviljonu na Venecijanskom bijenalu izložen je mural Stuarta Sama Hughesa. Na njemu se nalazio Morris, superjunak koji brani umjetnost od krupnog kapitala, koji objema rukama podiže jahtu oligarha Romana Abramoviča kako bi je bacio u lagunu.
Premda ohrabruje takvo “uskrsnuće” političkog Morrisa, žalosno je da figura utopiste poništava njegov istaknuto marksistički angažman i aktivnu borbenost. Jer, njegova korist i značaj za naše stoljeće, u kojem bofl i tvornički robovi daleko od toga da su nestali, sastoje se od veze, koju on uspostavlja, između umjetnosti i emancipacije radnika, oslobođenog od otuđenja. Riječ je o vezi koja omogućuje da umjetnost promišljamo drugačije, a ne kao luksuz privilegiranih te da alternativu kapitalizmu zamislimo u boji, broćasto crvenoj, rezeda žutoj i indigo plavoj Morrisovih tinktura.
Autor: Marion Leclair
* Marion Leclair je doktorandica, prevoditeljica knjige Williama Morrisa San Johna Balla na francuski.
S francuskog prevela Sana Perić/LeMondeDiplomatique
1 John Ruskin, Kamenje Venecije, Službeni glasnik, Beograd, 2011.
2 Vidi William Morris, La Civilisation et le Travail, Le Passager clandestin, Neuvy-en Champagne, 2013.; Comment nous vivons, comment nous pourrions vivre, Payot & Rivages, Pariz, 2013.; L’Âge de l’ersatz et autres textes contre la civilisation moderne, L’Encyclopédie des nuisances, Pariz, 1996.
3 Edward P. Thompson, William Morris: Romantic to Revolutionary, PM Press, Oakland, 2011. (1. izd.: 1955.).
4 William Morris, Political Writings: Contributions to Justice and Commonweal, 1883-1890, Thoemmes, Bristol, 1994.
5 Edward P. Thompson, op. cit.
6 William Morris, Vijesti iz Nigdine, DAF, Zagreb, 2007.
7 Na primjer na izložbi “Ljepota, moral i putenost u Engleskoj Oscara Wildea” (Beauté, morale et volupté dans l’Angleterre d’Oscar Wilde), u pariškom Orsayu, 2011.-2012.
8 Vidi predogovor Sergea Latouchea knjizi Williama Morrisa, Comment nous pourrions vivre, Le Passager clandestin, 2010., i Serge Latouche, Les Précurseurs de la décroissance: une anthologie, Le Passager clandestin, 2016. Vidi također Paul Meier, La Pensée utopique de William Morris, Éditions Sociales, Pariz, 1972., i Miguel Abensour, “William Morris, utopie et romance”, Europe, br. 900., Pariz, travanj 2004.
