Argentinska umjetnica Graciela Carnevale 1968. godine organizirala je neobičnu umjetničku izložbu: pozvala je posjetitelje i posjetiteljice u praznu galeriju, zatim ih je zaključala i otišla.
Marie Orensanz, Limitada
piše: Nadja Sayej – Voxfeminae
Argentinska umjetnica Graciela Carnevale 1968. godine organizirala je neobičnu umjetničku izložbu: pozvala je posjetitelje i posjetiteljice u praznu galeriju, zatim ih je zaključala i otišla.
Akcija zaključavanja, kako se i sam umjetnički rad zvao, vrlo je brzo okončana nakon što su zarobljeni posjetitelji/ce pozvali slučajnog prolaznika koji je razbio stakleni zid galerije i tako ih oslobodio. Za Carnevale ta je izložba bila komentar na slobodu u vojno okupiranoj Argentini, a razbijeno staklo predstavljalo je metaforu za politički otpor.
Fotografije s Akcije zaključavanja izložene su u sklopu izložbe ‘Radikalne žene: Latinoamerička umjetnost 1960 – 1985‘ koja je postavljena u Muzeju Brooklyn u New Yorku, a osmišljena je kao svojevrsni presjek feminističko-aktivističke umjetnosti tog perioda.
Grupna izložba predstavlja više od 120 umjetnica iz 15 zemalja i prvi je događaj takve vrste koji je spojio neke od najrevolucionarnijih suvremenih djela latinoameričkih umjetnica. Izložba je prvi put postavljena prošle godine u Muzeju Hammer u Los Angelesu, a cilj joj je predstaviti pionirke političke umjetnosti.
Graciela Carnevale – Accion del encierro (Akcija zaključavanja), 1968. godine
„To je izložba koja tematizira radikalno umjetničko stvaralaštvo, riječ je o aktualnoj temi,” kazala je jedna od kustosica, Catherine Morris. „Kroz njihova proživljena iskustva izložba pokriva puno politike i društvene stvarnosti.”
Izložba je uključila i element New Yorka kako bi istaknula lokalne pionirke poput Sophie Riverekoja je sedamdesetih godina prošloga stoljeća napravila seriju fotografija Portorikanaca u New Yorku. Rivera bi sjedila na svom trijemu u Harlemu i ispitivala slučajne prolaznike jesu li Portorikanci. Osobe koje bi odgovorile potvrdno pozvala bi u svoj studio i snimila njihove anonimne portrete.
„U to vrijeme lokalne novine su koristile Portorikance kao žrtveno janje prilikom izvještavanja o zločinima, strahu i urbanim problemima,” rekla je jedna od kustosica izložbe, Carmen Hermo. „Bio je to protuotrov negativnostima koje je viđala u to vrijeme.”
Izložba je podijeljena u sedam sekcija, od Feminizma koji predstavlja Latinoamerikanke čiji su radovi nastajali usred političkih previranja, do Mapiranja tijela, u kojoj ženska forma postaje bojište političkih razgovora. Predah od gdjegod teških radova može se pronaći u sekciji Erotika, koja subvertira muški pogled.
„Neke od ovih žena čak se nisu ni identificirale kao feministkinje,” objašnjava Morris.„Žene koje su se organizirale protiv patrijarhalnih uvjeta nisu nužno prigrlile ono što se ponekad smatralo ‘američkim izvozom feminizma’. Umjetnice toga doba nisu uvijek smatrale da se feminizam odnosi na njih.”
Izložba postavlja pitanje moći otpora unutar umjetnosti u vrijeme kada je većina zemalja Latinske Amerike – Argentina, Brazil i Čile – bila pod vojnom vladavinom.
„Mnoge od umjetnica dokumentirale su ili se suočile sa zloupotrebom ljudskih prava; nasilnim uvjetima tolikih stvarnosti u tim zemljama,” kazala je Hermo. „Te žene su unutar svojih radova koristile snažne riječi i fraze u vrijeme kada ih je vlada strogo kontrolirala i cenzurirala.”
No, nije uvijek bila riječ o direktnoj pobuni, niti svaki rad predstavlja kapitalizirani protestni plakat. Primjerice, čileanska umjetnica Cecilia Vicuña koristila je vunu kako bi publiku satkala u kolektivno tijelo. To je jedan od načina koji su umjetnice pronašle kako bi prevladale ugnjetavanje, a pritom ostale aktivistkinje.
„Te su umjetnice u svojim performansima često komunicirale svojim prikrivenim jezikom,” rekla je Morris. „To je zbilja pametno.”
Ovo je prva izložba takve vrste koja objedinjuje umjetnice iz Južne Amerike koje su stvarale i/li stvaraju u SAD-u, a dotiče probleme s kojima se one suočavaju: od opresije i rasizma, do prisilne sterilizacije Chicana žena koja se 70-ih provodila u Los Angelesu, a koju su dokumentirale neke od umjetnica predstavljenih u izložbi. „Mnoge je iznenadilo što do sada nije bilo izložbi koje se osvrću na takve stvari,” kazala je Morris.
Tu su i djela panamske umjetnice Sandre Elete, koja se dotiču klišeja o latinoameričkim sluškinjama. „Ona izrađuje fotografije koje se provlače između dokumentarističke i društvene izjave,” pojašnjava Hermo. „Izraz lica žene koja drži čistač prašine drugačiji je od onoga koji bi mogli očekivati na licu kućanske radnice.”
Sandra Eleta – Edita
Za neupućene je na zidovima muzeja postavljena i vremenska crta koja prati povijest političkih prevrata u 15 zemalja u kojima su umjetnice stvarale. Vremenska crta pokriva američke intervencije u žensko pravo glasa, marševe za pravo na siguran i legalan pobačaj te proteste na kojima se od vlade zahtijevalo da objavi podatke o osobama koje su ubijene tijekom tih diktatura.
„Otpor i politička akcija velik su dio ovdje predstavljenih radova,” kazala je Morris.„Obitelji su bile izgnane, a umjetnice su odgovarale na političke situacije i o njima stvarale umjetnost.”
Iako se neke umjetnice koje su predstavljene na izložbi nisu identificirale kao feministkinje ili se smatrale političnima, ipak su željele razbijati barijere. „Željele su dokumentirati ono što vlada nije željela da se dokumentira,” rekla je Hermo. „Postoji taj snažan osjećaj da su rasvijetlile užasne situacije koje bi bez njihove intervencije bile pometene pod tepih.”
Umjetnice koje su zastupljene u izložbi većinom nisu svjetski poznate, no namjerno su stavljene u fokus izložbe koja prikazuje alternativnu povijest kakvu mnogi/e nisu mogli niti zamisliti.
„Njihova povijest nije nepoznata, ali vrlo je malo onoga što znamo. Osim povijesne perspektive na političke okolnosti, ljudi imaju priliku vidjeti da su ove žene bile, i ostale, heroine,” zaključuje Hermo. Guardian…
Prevela i prilagodila: Emina Hermann
