Problem je u tome što smo odgojeni u religijskoj i filozofskoj tradiciji koja nas je do velike mjere naučila da ne vjerujemo prirodi koja nas okružuje kao ni sebi samima. Naslijedili smo doktrinu izvornog grijeha koja nam govori da ne budemo pretjerano prijateljski nastrojeni i da s velikim oprezom prilazimo svojoj ljudskoj prirodi.
Put Taa
Kada ljudi vide neke stvari kao lijepe,
druge stvari postaju ružne.
Kada ljudi vide neke stvari kao dobre,
druge stvari postaju loše.
Bitak i ne-bitak stvaraju jedno drugo.
Teško i jako podržavaju jedno drugo.
Dugo i kratko definiraju jedno drugo.
Visoko i nisko ovise jedno o drugome.
Prije i poslije slijede jedno drugo.
Zato Mudrac
djeluje ne čineći ništa
i podučava ne govoreći ništa.
NAŠE MJESTO U PRIRODI
Prije mnogo godina, kad mi je bilo tek četrnaest, prvi sam put vidio slike pejzaža s Dalekog istoka. Zahvaljujući tim slikama zainteresirao sam se za istočnjačku filozofiju. Kod azijske slike svijeta najviše me zainteresirala i uzbudila njihova zapanjujuća sućut i osjećaj za svijet prirode.
Jedna slika koja mi se osobito usjekla u pamćenje zvala se Planina nakon kiše. Prikazivala je izmaglicu i oblake nakon kišne noći, nekako me uvukla u sebe i učinila da se osjetim dijelom tog planinskog prizora. Fascinantno je kad pomislimo da te slike nisu samo nešto što bismo mogli opisati kao slike pejzaža, nego i ikone, svojevrsne religijske ili filozofske slike.
Na Zapadu, kad govorimo o ikonografskim ili religijskim slikama, obično mislimo na slike božanskih ljudskih likova, anđela i svetaca. Međutim, kad um Dalekog istoka izražava svoje religijske osjećaje, odgovarajuće slike pronalazi u prirodnim objektima. U tom vrlo važnom pogledu, njihov osjećaj za prirodu drukčiji je od našega.
Suprotnost u ova dva oblika izražavanja nastaje kao rezultat osjećaja da ljudsko biće ne stoji izvan prirode i ne promatra je izvana, nego je njen sastavni dio. Umjesto da dominiraju prirodom, ljudska bića uklapaju se u nju i osjećaju se kao kod kuće.
Stav zapadnjaka drukčiji je. Mi se stalno služimo frazama koje Kinezima zvuče zaista čudno: govorimo o “osvajanju prirode”, “osvajanju svemira” i “osvajanju” velikih planina poput Everesta. Mogli bi nas pitati: “Koji je vama vrag? Zašto se cijelo vrijeme osjećate kao da ste u sukobu sa svojom okolinom? Niste li zahvalni planini što vas je uzdigla dok ste se penjali na nju? Niste li zahvalni svemiru što vam se otvara kako biste mogli putovati kroz njega? Kako vam je uopće palo na pamet da se borite protiv njega?”
Zapravo, to je dominantan stav koji leži u osnovi načina na koji se služimo tehnologijom. Snagom elektriciteta i čvrstinom čelika služimo se u bici protiv vanjskog svijeta. Umjesto da pokušamo živjeti na neravnoj zemlji, mi je poravnavamo buldožerima i cijelo vrijeme pokušavamo natjerati okolinu da nam se podčini.
Problem je u tome što smo odgojeni u religijskoj i filozofskoj tradiciji koja nas je do velike mjere naučila da ne vjerujemo prirodi koja nas okružuje kao ni sebi samima. Naslijedili smo doktrinu izvornog grijeha koja nam govori da ne budemo pretjerano prijateljski nastrojeni i da s velikim oprezom prilazimo svojoj ljudskoj prirodi.
Ta nas je doktrina naučila da bismo, kao bića razuma i volje, trebali biti sumnjičavi prema svojoj animalnoj i instinktivnoj prirodi.
Na neki način sve je to divno i krasno, jer smo zaista ostvarili golem tehnološki napredak obuzdavši prirodne sile. Međutim, ako pretjeramo s time, naše manipulacije počinju ometati prirodne tokove, što nam može stvoriti ozbiljne probleme.
Kao rezultat našeg uplitanja, danas proživljavamo nešto što bismo mogli nazvati “zakonom smanjenog povrata”. Primjerice, želimo sve brže i brže stizati do našeg odredišta. Zato pokušavamo izbrisati udaljenost između sebe i tog odredišta. Međutim, dvije stvari počinju se događati uslijed tog pokušaja da smanjimo razdaljinu između dvije točke.
Prvo, sva mjesta koja zahvaljujući mlaznim avionima postaju sve bliža i bliža polako postaju jedno te isto mjesto. Što brže stižete od Los Angelesa do Havaja, to više Havaji sliče Los Angelesu. Zato turisti stalno postavljaju pitanje: “Je li to mjesto već iskvareno?” Oni zapravo pitaju: “Je li tamo isto kao kod kuće?”
Drugo, ako o svojim životnim ciljevima počnemo razmišljati kao o odredištima, točkama do kojih moramo stići, ovakvo razmišljanje negira sve ono što te točke čini vrijednim truda putovanja. To je isto kao da vam, umjesto cijele banane, dam samo dva sitna kraja banane – a taj vas obrok ni na koji način ne bi mogao zadovoljiti. No, dok se borimo protiv svojeg okoliša u želji da se riješimo ograničenja vremena i prostora, i dok pokušavamo učiniti svijet boljim mjestom za život, događa se upravo to.
Da bismo mnogo bolje shvatili svoje mjesto u prirodi, možemo pogledati velike religije i filozofije koje su procvale i duboko se ukorijenile u svijesti velikog dijela stanovništva Azije i Dalekog istoka.
TAOIZAM I KONFUCIJANIZAM
U tradicionalnoj kineskoj filozofiji postoje dvije glavne velike struje: taoistička i konfucijanistička. Obje se slažu oko jednog temeljnog načela: potrebno je vjerovati prirodnom svijetu u kojem živimo i samoj ljudskoj naravi. Za čovjeka koji ne vjeruje svojoj temeljnoj prirodi oni bi rekli: “Ako ne možeš vjerovati svojoj vlastitoj prirodi, kako možeš vjerovati svojem nepovjerenju u nju? Kako znaš da i tvoje nepovjerenje nije pogrešno?” Ako ne vjeruje vlastitoj prirodi, čovjek se posve izgubi.
Njihova ideja o prirodi je da se ona događa iz sebe i da je to proces koji u osnovi nije pod našom kontrolom. Po definiciji, to je ono što se događa samo po sebi, kao što se naše disanje događa samo po sebi i kao što naše srce kuca samo po sebi – a osnovna mudrost u temelju taoističke filozofije jest da trebamo vjerovati tom procesu “sam od sebe”.
Taoistička misao općenito se pripisuje Lao-Tzuu, za kojeg se misli da je živio negdje oko 400. pr. n. e., i Chuang-Tseu, koji je živio od 369. do 286. pr. n. e. Taoizam nam je poznat kao jedinstven kineski način razmišljanja, života i oslobađanja, iako njegovi korijeni zasigurno sežu u šamanske tradicije zajedničke velikom dijelu sjeveroistočne Azije, a vjerojatno i Sjeverne Amerike. Međutim, u svojem krajnjem obliku taoizam je toliko sličan budizmu da su taoistički termini često korišteni u prijevodu tekstova sa sanskrta na kineski. Kad se budizam pojavio u Kini, taoizam je toliko prožeo mahayana budizam općenito i zen budizam specifično da se filozofije tih škola često i ne mogu razlikovati.
Kao što je slučaj s Vedantom i jogom u Indiji, starija gospoda u Kini tradicionalno usvajaju taoizam nakon što su dali svoj doprinos društvu pa se povlače u primitivne nastambe ili pećine kako bi živjeli u divljini i meditirali kroz duga vremenska razdoblja. Poput budističke predaje, u kojoj je povratak mudraca u svijet poznat kao put Bodhisattve, taoističke priče pune su opisa povrataka oslobođenih mudraca u svjetovne sfere. Zapravo, primarni tekst, Tao Te Ching, izvorno je napisan kao priručnik savjeta za vladajuću klasu. Međutim, učenja Lao-Tzua i Chuang-Tsea ne smiju se pomiješati s taoističkim kultom alkemije i magije usmjerenim na produžavanje života, koji je taoistički samo u nazivu, ali ne i praksi.
Iako taoizam nikada nije postao organizirana religija, privlačio je znatiželju učenjaka i filozofa Dalekog istoka više od dvije tisuće godina.
Taoizam promatra cijeli prirodni svijet kao izraz i djelovanje taa, procesa koji izmiče intelektualnom razumijevanju.
Iskustvo taa ne može se steći nekom propisanom metodom, iako oni koji ga traže često kultiviraju unutrašnji mir tihom kontemplacijom prirode. Taoisti razumiju praksu wu wei, neforsiranja, i smatraju da je ljudska priroda – kao i sva druga priroda – tzu-jan ili “takva kakva jest sama po sebi”.
Kada pogledamo konfucijanske ideje koje su upravljale kineskim moralom i društvenim životom, pronalazimo drugu riječ koja predstavlja osnovu ljudske prirode. Ta riječ ima čudan izgovor, i iako je u engleskom romanizirana kao jen, izgovara se “vren”, s kotrljajućim “r”. Ta riječ simbolizira kardinalnu vrlinu čovječanstva u sustavu konfucijanskog morala i obično se prevodi kao “ljudskost” ili “humanost”. Kad su od Konfucija zatražili da je precizno definira, odbio je. Rekao je: “Značenje ove vrline morate osjetiti. Nikad je ne smijete pretvarati u riječi.”
Mudrost ovog stava prema definiranju jena leži u činjenici da će ljudsko biće uvijek biti veće od bilo čega što može reći ili pomisliti o sebi. Ako formuliramo ideje o svojoj vlastitoj naravi, o tome kako funkcioniraju naši umovi i emocije, te ideje će uvijek biti kvalitativno inferiorne – to jest, daleko jednostavnije i manje žive – od samog autora ideja, to jest nas. Dakle, postoji nešto u vezi s nama što nikad ne možemo izreći ni definirati – kao što ne možete zagristi vlastite zube, čuti vlastite uši, ni uhvatiti vlastitu ruku tom istom rukom. Stoga se moramo opustiti i vjerovati u našu vlastitu humanost. Konfucije je prvi rekao da bi radije vjerovao ljudskim strastima i instinktima nego ljudskim idejama o onome što je ispravno. Kao i taoisti, i on je shvatio da svim živim bićima moramo dopustiti da se pobrinu sama za sebe.
Allan Watts
