Foto: Kalipsino ostrvo, Herbert Džejms Drejper
Ljubičasti su i nabubreni pehari cvjetova s Ogigije, kao pűti tajne; kratke i mlake kišice poje sjajno zelenilo šuma; nikakva zima ovdje ne zamućuje vode potokâ.
Protekao je tek drhtaj usana od tvojega odlaska koji se tebi čini tako davnim, i tvoj glas koji mi s mora kaže zbogom i dalje nanosi bol mojemu božanskom sluhu u ovom mom neprolaznom sada. Gledam svakoga dana sunčeva kola što nebom jure i pratim njihovu putanju prema tvojemu Zapadu; gledam svoje ruke nepromjenljive i bijele; grančicom povlačim crtu po pijesku kao mjeru zaludna brojanja; potom brišem. Tisuće sam takvih znamenja nacrtala i izbrisala, isti je pokret, isti pijesak, i ja sam ista. I sve.
Ti, naprotiv, živiš u mijeni. Tvoje su ruke postale koščate, zglobovi izraženiji, jedre plave žilice što su se granale na poleđini dlana sve su više poput čvornatih konopa tvoje lađe; i ako se dijete njima igra, plavi konopi bježe pod kožom i dijete se smije i odmjerava spram tvojega dlana majušnost svoje ručice. Tad ga spuštaš s koljena i vraćaš na zemlju jer je u tebi probudilo spomen iz dalekih godina, i sjena ti je prostrujala licem: ali ono te veselo zove i galami oko tebe i ti ga iznenada ponovno uzimlješ i postavljaš ga sjesti na stol ispred tebe: nešto se duboko i neizrecivo zbiva i dokučuješ, u prenošenju pűti, srž vremena.
Ali od koje je tvari sazdano vrijeme? I gdje se ono stvara, kad je sve predodređeno, nepromjenljivo, jedinstveno? Noću gledam prostore među zvijezdama, vidim prazninu bez međa; i ono što vas smrtnike satire i odnosi, tu je samo časak neprolazan, bez početka i kraja.
Oh, Odiseju, kad bi se moglo pobjeći iz toga vječna zelenila! Slijediti lišće koje požutjelo pada i živjeti s njime časak! Znati se smrtnom.
Zavidim ti na tvojoj starosti, i želim je: takav je oblik ljubavi koju ćutim za tebe. I snivam neku drugu sebe, staru, sijedu i onemoćalu; sanjam kako mi snaga ponestaje, kako sam svakim danom sve bliže Velikom krugu u koji sve uvire i gdje se sve okreće; kako raspršujem atome što čine ovo žensko tijelo koje Kalipsa nazivam. No, ostajem tu, pogleda uprta u more što se diže i spušta, ćuteći se slikom njegovom, i bolno trpim umor koji me pritišće i koji nikada neće biti ublažen – praznu stravu vječnoga.
Antonio Tabucchi
Prevod Marija Kopića
