Iz dana u dan, i puno duže nego što pretpostavljamo, koristimo se osjetilima, s naših pet osjetila. Zato je potrebno prema njima usmjeriti pažnju i započeti je vježbati u onom svakodnevnom.
Dodir je reakcija osjetljivosti naše kože na dodir s objektima. Omogućuje nam da opažamo hladnoću, toplinu, mekoću, hrapavost… Ako se zadovoljimo tim jednostavnim fizičkim mogućnostima, tražit ćemo samo ono što nam je ugodno, ne obraćajući pažnju na suptilne razlike koje neki objekti imaju u odnosu na druge. Pažnja nas u ovom slučaju vodi do prepoznavanja detalja, nijansi, stupnjeva, proširujući naše suptilno znanje daleko iznad ugodnog i neugodnog. Kada se dodir razvije u visinu i dubinu, pretvara se u posebnu osjetljivost kojom primjećujemo ljude i izgrađujemo međuljudske odnose. “Imati takta” u ovom slučaju znači razumjeti svakog čovjeka i odnositi se prema njemu tako da i on može razumjeti nas. Kada se pažnja ujedini s ovom sposobnošću odnosa, postaje diskrecija, jedna od najvećih vrlina.
Sluh nas vodi opažanju zvukova, ali postoji velika razlika između čuti i slušati. Slušanje je posvećivanje pažnje onome što se čuje. Čuti – čuju svi oni koji imaju razvijeno osjetilo sluha. No, obraćati pažnju na zvukove, znati kako ih razlikovati da bismo ih tumačili kao posebne oblike jezika i izražavanja, može biti samo rezultat istančane pažnje. Zaista, pažnja je ta koja nam omogućuje razlikovanje buke od zvukova, grubog aritmičkog udarca od sklada muzike.
Vid je opažanje oblika i boja stvari fizičkim očima. Da, ali postoje suptilniji načini gledanja koji zahtijevaju prisutnost pažnje; tada se može promatrati, razmatrati ono što se promatra, razmišljati, prosuđivati. Znati vidjeti ili, što je isto, gledati s pažnjom, jedan je način otkrivanja, istraživanja, prodiranja nutarnjim očima iza oblika i pojava; to znači upoznati, razumjeti, znati. Da bismo vidjeli pažljivo, potrebno je svjetlo, a to je intuicija, prava imaginacija.
Okus je osjetilo kojim doživljavamo okus stvari. Ali taj užitak ili odbojnost, koji se u načelu osjete jezikom, šire se na psihu i pretvaraju se u privlačenje ili odbijanje stvari i ljudi. U tom slučaju, raditi stvari “po našem guštu” znači činiti ono što nastaje kao neposredni impuls osjetila općenito, a posebno emocija. Međutim, okus se može proširiti do granica dobrog ukusa, pod uvjetom da sudjeluje pažnja. Tada je to unutarnja sposobnost: opažati i tražiti ono lijepo, razlikujući ga od ružnog i besmislenog. Očito je da, uz dobar ukus, život ima drugi okus. A to je također postignuće pažnje.
Njuh nam omogućuje da opažamo mirise. Teško ih možemo kvalificirati, a u najboljem slučaju riskiramo da ih odredimo kao ugodne ili neugodne, uz veliki rizik da se ne složimo s mišljenjima drugih. Ali pažnja oplemenjuje osjet mirisa i pretvara ga u mnogo suptilnije osjetilo, toliko da u svakodnevnom jeziku obično kažemo da je “dobar njuh” mudrost otkrivanja onoga što je očito skriveno; to je gotovo poput božanske moći. Još malo iznad toga, dobar njuh znači prožeti se sa zrakom i lijepim mirisima; to je pažnja prema onome što donosi i odnosi vjetar i prema mirisima kojima zrače sva bića. Beskonačna je udaljenost između osjeta mirisa i dohvaćanja suštine stvari.
Autor: Delia Steinberg Guzmán
Sa španjolskog prevela: Nataša Žaja
