Kroz dječju igru o problemima radničke klase
Krajem siječnja održao se 17. Festival tolerancije, a od brojnih filmova koji su pokrivali različite društveno relevantne teme, odlučile smo izdvojiti francuski animirani film Nina i ježeva tajna (Nina et le secret du hérisson) redatelja Jean-Loupa Filiciolija i Alaina Gagnola.
Ovaj naizgled jednostavan film obradio je jedan problem odraslih iz dječje perspektive. Ipak, može se raspravljati o tome koliko su kršenje radničkih prava, korupcija i nezaposlenost isključivo problemi odraslih budući da i djeca snose njihove posljedice.
U središtu priče je Nina, živahna desetogodišnja djevojčica koja dane provodi s najboljim prijateljem Mehdijem u njihovom šatoru u obližnjoj šumi, a svaku večer sluša priče o ježu koje joj otac priča prije spavanja. Inspiracija za priče je stvarni jež koji je jednog dana ušetao u tvornicu u kojoj je otac radio. U očevoj priči, nesretni jež zbog svojih bodlji ne uspijeva zadržati posao, no nakon kratkog tugovanja shvaća kako ga nova prilika čeka iza ugla te kako će sigurno naći svoje mjesto pod suncem.
Jedne večeri otac prestaje s pričama objašnjavajući Nini kako je prestara. Začuđena, ona odlazi do svoje majke koja joj pokazuje prilog na vijestima u kojem se govori o pljački koju je počinio vlasnik tvornice u kojoj je otac radio. Prosvjedi zaposlenika bili su uzaludni: tvornica je zatvorena, a zaposlenici su otpušteni. Vlasnik tvornice je u zatvoru, a jedini preostali zaposlenik je čuvar čiji je zadatak paziti na skriveni novac u zgradi.
Nina i Mehdi odlučuju pronaći ukradeni novac kako bi ga mogli dati otpuštenim radnicima. Tijekom svoje igre redovito odlaze do tvornice, traže način da zaobiđu čuvara i njegovog agresivnog psa, i detaljno pretražuju prostor. Uz Ninu je cijelo vrijeme i jež, plod mašte njezinog oca, koji joj se trudi pomoći savjetima.
Film otvoreno prikazuje nesigurnost koju otac osjeća. Tu je nesigurnost osjetila i Nina, naročito u trenutku kad ga je ugledala žalosnog pred uredom za nezaposlene. Upravo ju je to, vjerujem, potaknulo da odluči potražiti ukradeni novac.
Dok se Ninin otac pokušava izvući iz ralja nezaposlenosti, Ninina majka započinje proces otvaranja trgovine. Konačno pronalazi savršeni prostor u gradu. Iako podupire svoju suprugu u njezinom pothvatu, otac strahuje od rizika koje nosi poduzetništvo, stoga odlučuje pronaći bilo kakav posao što je brže moguće kako bi osigurao dodatna sredstva za obitelj.
Prijatelj mu nudi posao u tiskari gdje bi crtao motive na majice, što on ipak odbija jer mu se i to čini nesigurnim. Iako je upravo on nacrtao ježa, koji sada polako pomaže oblikovati njegovu kćer svojim savjetima i prijateljstvom, boji se da će mu se drugi radnici u tiskari rugati. Umjesto toga, odlučuje prihvatiti posao u skladištu u drugom gradu dok ne stane na noge. Nina je pogođena očevom odlukom da ostavi nju i majku same, bez obzira na to koliko kratko to razdoblje trajalo. Stoga postaje još odlučnija u nakani da pronađe ukradeni novac.
Tu dolazimo do ključnog događaja filma, a to je velika akcija u kojoj djeca konačno nadmudruju čuvara i pronalaze novac. Međutim, to im nije uspjelo iz prvog pokušaja – ne samo da su uhvaćeni na djelu, već im je zabranjeno da se viđaju i da uopće izlaze iz svojih stanova. Mehdi je uplašen i obeshrabren, no Nina ne posustaje, uvjerena da gdje ima volje, ima i načina. Isplanirala je kako se iskrasti iz stana te ispraviti pogrešne korake od prošlog, neuspjelog pokušaja. Iako govori Mehdiju da ne očekuje od njega da ide s njom, on ipak odlučuje ponovo pomoći svojoj najboljoj prijateljici (u koju je pomalo i zaljubljen).
Upravo kroz lik Mehdija film se pozabavio i temom odrastanja. Mehdi vježba prvi poljubac na jastuku, a velika mu je pomoć u otkrivanju novih emocija njegov stariji brat Sami koji ga ohrabruje da joj kaže što osjeća jer, čak i ako ga odbije, barem će znati na čemu je. S ovom lekcijom na umu, Mehdi je odlučan ne samo da pomogne Nini, već i da je konačno makar primi za ruku.
Ipak, dječja naivnost iskradanja iz kuće ne prolazi kod odraslih te je njihov plan ponovo razotkriven: sami primjećuje da njegovog brata Mehdija nema u stanu te se obraća Nininim roditeljima. Zajednički ustanovljuju gdje su djeca te, svjesni rizika, odlučuju im pomoći. Odlaze najprije do šatora u šumi, a potom do tvornice.
Istovremeno, Nina i Mehdi nalaze se u opasnoj situaciji, s čuvarom i njegovim psom koji su im za petama. Uslijed uzbuđenja, Nina čini prvi korak i daje poljubac Mehdiju. Uspijevaju pronaći i skriveni novac no čuvar ih sustiže, te djeca bježe na krov zgrade. U dramatičnoj sceni Nina pada sa zgrade, no u međuvremenu stižu i odrasli, i otac je uspijeva uhvatiti.
Sretan kraj? Ovisi koga pitate. Novac koji su djeca jedva pronašla se razletio, doslovce otišao u vjetar. Pokupile su ga životinje.
Kroz film se suptilno postavlja pitanje je li sreća luksuz. Ninina obitelj nije htjela hrpu novca, raskošnu vilu na francuskoj obali niti privatni avion. Oni su htjeli jednostavan zajednički život, uz obiteljsku trgovinu i sretno dijete. No, radnička klasa je ranjiva. Njihova jednostavna sreća im je oduzeta toliko brzo, gotovo preko noći, zbog pohlepe onih kojima ni sve nije bilo dovoljno.
Činjenica da na kraju svi ostanu bez novca pokazuje kako on doista nije rješenje. Daleko od toga da je novac nebitan, ali film kao da poručuje da ovaj novac nikoga ne bi spasio. Podijeliti ga otpuštenim radnicima bilo bi tek kratkotrajno rješenje. S druge strane, kaos koji je potraga za njim izazvala pomogao je barem jednoj obitelji, potaknuvši oca da se – baš poput ježa kojeg je osmislio – trgne iz depresije, ohrabri i prihvati posao u tiskari. Da ne odlazi u drugi grad samo zato što misli da nešto ne može. A jež? Baš kad je počeo gubiti nadu, i on je našao novi posao. Radi kao asistent akupunkturista koji je njime jako zadovoljan, baš kao i klijenti, koji se nikad nisu osjećali bolje.
