Pablo Pikaso
Svako ko je blizak ženi, zapravo je u prisustvu dvije žene; spoljnog bića i unutrašnje criature, one koja živi u gornjem svijetu i one koja živi u svijetu koji se ne može lako vidjeti.
Spoljašnje biće živi na svjetlu dana i lako ga je uočiti. Ona je često pragmatična, kulturisana i veoma ljudska. Criatura, međutim, često putuje na površinu iz daleka, često se pojavljuje i brzo nestaje, ali ipak ostavlja za sobom osjećanje: nešto iznenađujuće, originalno i znalačko.
Razumijevanje ove dvostruke prirode žena često navodi muškarce, pa čak i same žene, da zatvore oči i zatraže pomoć s neba. Paradok dvojne prirode žena sastoji se u tome da kad jedna strana ispoljava hladnija osjećanja, druga ispoljava toplija. Kad je jedna strana postojanija i bogatija u odnosu, druga može biti pomalo ledena. Često je jedna strana srećnija i elastičnija, dok druga žudi za „ne znam čime“. Jedna je ozarena dok je druga gorko – slatka i čežnjiva. Ove „dvije – žene – koje – su – jedna“ odvojeni su ali spojeni elementi koji se u psihi kombinuju na hiljadu načina.
....
Mada svaka strana ženske prirode predstavlja odvojen entitet s različitim funkcijama i znanjem, one moraju, poput corpus callosuma u mozgu, poznavati ili povezivati jedna drugu i stoga funkcionisati kao cjelina. Ako previše skriva jednu ili naginje drugoj strani, ona živi izvrnutim životom koji joj ne omogućava pristup njenoj moći. To nije dobro. Neophodno je razviti obje strane.
Autor: Impuls
