Foto: Debby Hudson/ Unsplash
Ursula Le Gvin je smatrala da pisanje podrazumijeva trostruki čin povjerenja: u sebe, u tekst i u čitaoca. Mnogi će se iznenaditi kad im se kaže da je to i mukotrpan rad. Da, dobro ste čuli, nije samo kopanje kanala posao, i olovka može da bude teška. Ko je ušao u proces stvaranja knjige, znaće da je objavljivanje nekad mnogo mukotrpnije. Pod tim teretom mnogi mladi pisci će izgubiti svaku vrstu povjerenja, u sebe i svoju vještinu pisanja, u tekst i njegovu vrijednost i konačno u čitaoca i njegovu sposobnost da razumije napisano. Eri de Luka je napisao pokušaj obeshrabrivanja pisaca, ali izgleda da je zaboravio da su u tome mnogo uspješniji izdavači.
Piše: Fedor Marjanović
Bitan dio istorije književnosti sačinjen je od borbe pisaca i izdavača. Danas se kao primjer najčešće uzima slučaj Džoane Rouling i Hari Potera, kojeg je jedva objavila. Ova priča više predstavlja ostvarenje kapitalističkog mita u kojem sirota spisateljica stvori popularno djelo na osnovu kojeg nastaje multimedijalna franšiza, odnosno pogon za proizvodnju novca. Mnogi su odbili Džojsovog Uliksa, a roman u početku nisu pozitivno dočekali ni kritičari ni publika. Tragičan je primjer Džona Kenedija Tula koji se ubio 1969. u 31. godini života. Njegov roman Zavjera budala, koji za života nije uspio objaviti, postao je klasik američke literature i dobio Pulicerovu nagradu 1981. godine, najviše zahvaljujući njegovoj majci, koja za razliku od sina nije odustajala pred izdavačkim odbijanjima. Tulova priča je podsjetnik kako tragičan gubitak života ne znači i gubitak književnosti, kao i da izdavačka odbijanja mogu biti smrtonosna.
Zašto je stanje u Bosni i Hercegovini potencijalno smrtonosnije, ako ne po život onda po književnost? Tu bi se mogao postaviti čitaocu sljedeći izazov. Nabrojte nekoliko izdavačkih kuća u Bosni i Hercegovini. Pretpostavljam da bi prosječni konzument pomenuo Buybook, Imprimatur, poneki izdavačku kuću Connectum, Besjedu ili Vrijeme, ali sumnjam da bi mogao da nabroji mnogo više. Mali broj izdavača upućuje na malo tržište. Od većine ćete čuti kako se najbolje „prodaju“ strani autori. Zakon tržišta govori sljedeće. Ne prodaje se knjiga, prodaje se autor. Bolje prolaze strani od domaćih, domaći ukoliko su se već pročuli ili dobili neku važniju nagradu. Stoga se vaša književna vrijednost prvenstveno mjeri prema tome koliki tiraž prodajete.
Naravno, nigdje nema pravila. Ne treba zaboraviti da je Bosna i Hercegovina zemlja ispresijecana podjelama, koje se osjete i u književnoj produkciji. Zanimljivi su slučajevi Tanje Stupar Trifunović i Magdalene Blaževič, književnica koje su ostvarile zlatni spoj tiražnosti i kvaliteta. Iako Tanja Stupar Trifunović jeste objavila pojedine knjige kod bosanskohercegovačkih izdavača (Razmnožavanje domaćih životinja za Buybook, Satove u majčinoj sobi za Zavod za udžbenike i nastavna sredstva i za Šahinpašić), njen glavni izdavač je bio Arhipelag, a posljednji roman je objavila Laguna, oba izdavača iz Srbije. Sve tri knjige Magdalene Blažević objavila je Fraktura u Hrvatskoj, a u Srbiji Kontrast i Booka. U Bosni i Hercegovini joj je Buybook objavio samo jednu knjigu, U kasno ljeto. Ni jedna ni druga književnica nemaju glavnog izdavača u Bosni, niti su im bosanskohercegovački izdavači primarna adresa slanja rukopisa, te se ispostavlja da autori knjige objavljuju van Bosne po nacionalnom ključu, bez obzira na komercijalni uspjeh koji su postigli.
Kako da početnik nađe izdavača u zemlji gdje ga često ni veterani nemaju? Najčešći oblik potrage je slanje rukopisa i iščekivanje odgovora. Čekanje može trajati sedmicu, može mjesec dana, a desi se da neko nakon godinu ili dvije dobije pozitivan odgovor. Najviše bole odbijanja koja su popraćena pohvalama vašeg rada uz nade da ćete naći izdavača koji će imati prostora za vas. Tu postoji i standardni odgovor da je godišnji izdavački plan popunjen, a nekad odgovora uopšte ni nema. Idealan scenario je ostvariti odnos da vaš prvi izdavač postane i glavni, ali nije nemoguće da oni koji vam objave prvu knjigu odbiju drugu.
Mimo toga postoje konkursi za objavljivanje. Neki su veoma otvorenih propozicija, neki imaju ograničenja u vidu žanra, starosti autora ili su namijenjeni samo prvoj ili drugoj knjizi. Ovo može da bude sjajna prilika da manje poznat autor dođe do pažnje, iako to znači borba sa velikom konkurencijom rukopisa, kojih može biti više od stotinu.
Treće rješenje je u stvaranju publike prije objavljivanja knjige. Magdalena Blažević je bila čitana autorka i prije štampanja svoje prve zbirke pripovjedaka. Njene priče su do tada bile prisutne na velikom broju književnih portala, a takođe su osvajale i nagrade. Kad je Svetkovina dobila svoj ukoričeni oblik, djelo Magdalene Blažević je već pronašlo put do svojih čitalaca.
Naposlijetku, ako ništa ne uspije, možete biti sam svoj izdavač. U tom slučaju sve ulaganje i sva odgovornost za život knjige zavisi od vas. Vi je štampate, distribuirate i prodajete i samostalno ulazite u pakao bosanskohercegovačkog knjižarstva.
Objavljivanje ne mora nužno značiti uspjeh koji neko očekuje. Ponovo se vraćamo do problema tiražnosti i popularnosti. Mladi autori koji teže da pišu kvalitetno često će biti obeshrabreni činjenicom da manje vrijedne knjige lakše pronađu put do publike. To je savršena prilika da propitaju sami sebe. Koji je cilj mog pisanja? Da li pišem zato što ne mogu da suzbijem svoj poriv za stvaranjem ili pišem da bih postao slavan? Svojevremeno je Borhes pričao kako je izdavanje svoje prve knjige doživio kao nevjerovatan uspjeh dok nije saznao da je prodato jedva tridesetak primjeraka. Nakon toga je želio da posjeti svakog kupca da mu se izvini. Ipak, Borhes se i danas čita, a njegove riječi su upisane u djelima budućih književnih generacija.
Najveći neprijatelj mladih autora jeste nezainteresovanost, čitalačka i tržišna. Novo ime se ne prodaje ako nema jak PR. Nakon čitanja izdavačke odbijenice, novog konkursa na kojem rukopis nije prošao ili slabe prodaje, pisac se suočava sa nepodnošljivom samoćom koja spaja njega i njegov tekst. Veliki napor da bi se postiglo trostruko povjerenje pisanja najčešće puca u gluvoj komori riječi koje niko ne želi da čuje niti pročita. Sljedeća dilema je najteža. Više nije pitanje da li objaviti, već da li pisati? Portugalski nobelovac Žoze Saramago je objavio prvu knjigu sa 25 godina, a drugu sa 44. Između te dvije publikacije niko nije želio izdati njegov drugi roman Svetlarnik, koji je izašao tek posthumno. Vjerujem da mu se pomenuto pitanje ponavljalo bezbroj puta u tih 19 godina. Iako mnogo kraće, i sam se borim sa istim dilemama. Ako nisam poput Tula pomišljao na doslovno samoubistvo, često jesam na književno.
Da li uopšte pisati? Težina ovog pitanja je u tome što svako mora naći sopstveni odgovor. Rastko Petrović je uporedio poeziju sa disanjem, a Dubravka Ugrešić je odlučila da umre kad više nije mogla da piše. Poriv da se u realnom svijetu ostvari unutrašnji imaginarni svijet nekad je jednako snažan kao poriv za životom. Možda je on i glavni odgovor, koji je došao svim pomenutim piscima kad su se zapitali vrijedi li nastaviti. Ako bez toga ne možete živjeti, vrijedi!
P. S. U post skriptumu ću dopisati samo to da sam nedavno primio poruke od mladih i inteligentnih čitateljki, koje su mi rekle da su po tri puta pročitale moju knjigu. Nekada mali broj čitalaca znači više od velikog tiraža.
