Iako je roman „Kad su cvetale tikve“ objavljen prije pola vijeka, život koji je u njemu opisao Dragoslav Mihailović maltene da se nije promijenio. Nažalost i danas često možemo čuti rečenicu „Ne, neću se vratiti“, koju na početku djela izgovara glavni junak. U njoj je sažeta sva tragedija čovjeka sa Balkana. Ovaj roman o emigraciji, nostalgiji, politici i odrastanju slika je vremena u kom živimo i ljudi sa kojima živimo.
piše: Ilijana Božić
Nakon što su Mihailovićeve „Tikve“ objavljene, po njima je urađen dramski tekst za predstavu koja je igrana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Međutim, ona nije dugo izvođena. Ubrzo je skinuta sa repertoara, a presudio joj je niko drugi do Josip Broz Tito iako je nije ni pogledao. O tome se pisalo kao o prekretnici i skandalu u kulturi. Kao što znamo i danas se nacionalni teatri bore sa sličnim problemima. Iako nam se čini da je vrijeme drugačije, da su se stvari promijenile, da živimo u demokratiji ipak i danas možemo čuti da pojedine predstave ne odgovaraju vlastima ili da su skinute ili da se uprava borila za njihov ostanak. Dakle, igra je ista, a akteri se mijenjaju.
Bio je oktobar 1969. godine, Tito je držao govor na partijskom skupu, a onda je usput kazao:
„Tu neki komad, kazališne neke tikvice. Kako cvate tikva. Ali ta njegova tikva, koji je to pisao, ne cvate, jer ona je, izgleda, potpuno gnjila... A ko govori? Govori onaj koji je bio na mramoru, na otoku tamo, na Golom otoku".
Od tada tikve više nisu „cvetale“ u Jugoslovenskom dramskom, ali danas igraju i jedna su od najgledanijih predstava sa Milošem Bikovićem u glavnoj ulozi.
Ipak, tragedija Golog otoka je tih godina izbrisana sa pozorišnog repertoara. Reditelj ove predstave Boro Drašković poslije ovog skandala tri decenije se nije bavio pozorištem.
Tada je glavnu ulogu, Ljubu Šampiona igrao Mihailo Miša Janketić, koji je i do smrti igrao Šampiona samo starijeg uz Bikovića koji i danas igra mlađeg.
From: Jugoslovensko dramsko pozorište
U izjavama za medije Miša Janketić je govorio da je Ljuba Šampion bokser dobrog srca, dok mu se duša nije „usmrdela“. Govorio je da ga je teško igrati i opravdati, jer je živio u vremenu koje nije bilo sentimentalno i bilo je veoma nenaklonjeno mladim ljudima.
Ipak suština ovog romana govori o državnom nasilju i posljedicama koje je podnosila porodica usljed tortura koje su ljudi proživljavali na Golom otoku.
Dragoslav Mihailović, autor „Tikava“ je čovjek na mramoru, čovjek koji je na Golom otoku proveo godinu i tri mjeseca. Bio je kažnjen, jer se pobunio protiv hapšenja svojih drugova koji su pričali političke viceve.
Naime, jedan svjedok je izjavio da se Dragoslav Mihailović od samog početka opredijelio za rezoluciju Informbiroa, kao i da je izjavio da je Tito „američki špijun” i da je partija „likvidirala SKOJ”. Tako je 15. septembra 1950. uhapšen, a početkom 1951. prebačen na Goli otok.
Roman
Mihailović nam je ovim romanom predstavio jedan kutak Beograda iz pedesetih godina prošlog vijeka, otkrivajući nam njegovo realno, sumorno, agresivno, bolno i tragično lice.
Pisac nam je kroz Ljubu Šampiona tim specifičnim govorom momaka sa Dušanovca, ispričao tragediju jedne porodice ali i jednog vremena. Šampion nam tu priču, od početka do kraja, priča jezikom gradskog žargona jednostavno i neusiljeno.
Završen je Drugi svjetski rat, a Dušanovcem hodaju dječaci koji su osjetili okupaciju, koji imaju viziju o svijetu skrojenom po zakonima agresije i snage kao presudnog faktora za neuspjeh ili uspjeh u životu. Boks je u modi, za njim su ludi mladići, a agresivnost je njihov zaštitini znak. Oni su strah i trepet u svom kraju. Navikli su da se tuku kao da je to najnormalnija pojava. Ipak, neki, u koje spada Ljuba Šampion, u boksu vide plemenitu vještinu, viteški duel i obilježje muškosti. Za Ljubu to nije borba nasiljem, nego borba u ravnopravnim uslovima. Ljuba Šampion je ponosan i taj ponos on plaća visokom cijenom. On je čestit, ali će shvatiti da se nekad na podlost mora odgovoriti podlošću. Život koji mu je dobro počeo, uz djevojke koje ga obožavaju i uz šampionske titule spleo mu je pokvarenu igru.
Dani prolaze na Dušanovcu, a onda Ljubi Šampionu Informbiro odnosi oca i brata. Dok je on jurio cure po naselju, posljedice sukoba Staljina i Tita uticale su na njegovu porodicu. Te 1948. godine u političkim previranjima stradaju mu otac i burazer, kako on priča. Ipak život ni tada nije prestao da plete mrežu oko Ljube i da mu pokazuje svoju tamnu stranu. Jedan od njegovih kolega sa Dušanovca, čuveni opasni Apaš odluči da se osveti Šampionu za neke ranije račune oko preotimanja djevojaka. Siluje mu sestru, nakon čega se ona ubija.
Majka nakon ove tragedije doživljava nervni slom, kopni i ludi i na kraju umire. Sve zato što se jedan sin latio boksa i djevojaka, druga dvojica politike, a u međuvremenu u svemu tome njoj je jedno dobro dijete stradalo.
Porodica propada. Šampion se iz vojske vraća u prazan porodični dom. On shvata da je životni uspjeh privremen, a taj uspjeh se u njegovom životu ruši kao kula od karata.
Ljubi Šampionu je odmalena usađen princip jačeg i dominacija sile. On odrasta posmatrajući nasilje i on se na to navikava. On nasilje shvata kao jedini princip življenja. Pa tako kad žrtva nasilja postaje njegova sestra, njena smrt u njemu izaziva želju za osvetom i kažnjavanjem krivca, a ne podsticaj da se odrekne sile i nasilja.
Jednostavno, odrastajući u takvom svijetu on je sazreo u osvetnika. Tako odlučuje da masakrira Stoleta Apaša. Nakon što ga ubije on postaje sit svega. On shvata da je prazan iznutra, potpuno sam i zgađen svijetom.
Posmatrajući život Ljube Šampiona i sudbinu njegove porodice shvatamo da je život borba u ringu i da je velika razlika između čistih i prljavih udaraca kao i u boksu.
Dok iščitavamo redove o Šampionu pratimo kako njegov viteški duh nestaje, kako se život s njim poigrava pa on stiče naviku da suparnika tuče u srce, udarcima od kojih se umire. Mi zapravo kroz njegovu borbu posmatramo borbu trajanja i opstanka u životu koji se neprestano poigrava s nama kao da smo lutke koje neko pokreće vukući konce. Stvar je u tome koliko pojedinac ima volje i snage da se odupre.
I dok Stole umire na putu da bolnice, on ipak poriče pravi uzrok smrti i kaže da je pao sa drveta. U tom njegovom činu ogleda se etika ljudi sa beogradskih ulica. Njemu je jasno da je obračun sa Šampionom bio neizbježan. Taj obračun je njihova privatna stvar. Tako funkcioniše njihov svijet.
Ljuba odlazi u daleku Švedsku gdje počinje da radi, gdje uspijeva da zavoli Inge i čezne za domovinom koja je za njega sažeta u jedno naselje, u Dušanovac. U četrdesetoj godini on pronalazi dom, ali ne i utjehu. Kao da nam kroz borbu Ljube Šampiona pisac govori o neskladu između želja i i mogućnosti.
On svoj život u Švedskoj shvata kao izgnanstvo iz zemlje za kojom će zauvijek čeznuti. On voli svoju ženu Inge, ali kad ga uhvati nostalgija u stanju je da vozi tri dana i tri noći kako bi došao do granice sa Slovenijom otvorio prozor i udisao naš vazduh i slušao naš jezik a potom se vratio u Švedsku.
Ljuba Šampion je čovjek koji svodi račune i pita se šta je u njegovoj prošlosti bilo presudno, šta je uzrok njegovog izgnanstva iz lijepog života u život sjenki. Svaki čovjek se ponekad to isto zapita a to je ono vječno pitanje kojim su se mnogi književnici bavili, ono o silama koje nas protiv naše volje vode kuda nećemo do konačnog poraza i poniženja.
Iako nam se sve čini mračno mi u junacima ove knjige ipak otkrivamo ljubav i onu iskonsku potrebu da se živi spokojno i čisto. Oni potiskuju emocije ali u njima ima mjesta za ljubav. Ljuba Šampion iako je osvetnik i ubica, ipak umije da voli svoju ženu Šveđanku i svoju daleku domovinu. Njega muče patnje njegove duše dok melanholija vlada njime. Ali ipak on je srčan, u njemu su udruženi toplo srce i ruka koja ubija.
Kako su nastale „Tikve“
Dragoslav Mihailović je bolovao od tuberkuloze i zbog toga je ležao u blonici. Tada se sprijateljio sa Stankom Radanom, mladićem sa Dušanovca, ali i sa njegovim društvom koje ga je posjećivalo na liječenju. Pisac je bio pod jakim utiskom slenga kojim su pričali Radan i njegovi dušanovački prijatelji. Tako je došao na ideju da ga unese u svoj roman. Tako su u to specifično doba Mihailovićevi likovi za razliku od drugih govorili rečenice kao što su “Majke vam ga lopovske” ili “Jeste...do moga”.
Džoni Štulić je jednom rekao: “Kod nas ima jedan jedini dobar roman-„Kad su cvetale tikve“.
Autor: Impuls
