Schachter je utvrdio da u nesreći imamo potrebu za društvom – ali samo za društvom određene vrste.
U svom klasičnom eksperimentu o utjecaju anksioznosti na povezivanje s ljudima, Schachter (1959) je kod sudionika izazivao različite stupnjeve anksioznosti uvjeravajući ih da će dobiti ili bolan ili slab električni udar. Sudionicima je zatim rečeno da pričekaju dok se navodno pripremi uređaj za zadavanje električnih udara.
Vrijeme čekanja mogli su prema vlastitom odabiru provesti sami ili u prostoriji s drugim sudionicima. Većina onih (63%) koji su očekivali bolan udar odabrala je čekanje u prostoriji s drugima, a samo je jedna trećina (33%) onih koji su očekivali blag udar učinila to isto.
U drugoj situaciji, jako anksiozni sudionici birali su između toga hoće li čekati sami ili s ljudima za koje su vjerovali da nisu uključeni u to istraživanje. U toj situaciji nijedan ispitanik nije odabrao čekanje s drugima.
Zašto su se ljudi u Schachterovu eksperimentu željeli pridružiti samo ljudima koji su dijelili njihovu nelagodu?
Schachter je njihov izbor protumačio pomoću teorije socijalne usporedbe te tvrdi da se ljudi u nejasnim situacijama udružuju s ljudima s kojima mogu uspoređivati svoje osjećaje i ponašanje. Schachterovi zastrašeni sudionici mogli su svoje reakcije uspoređivati s onima drugih sudionika, ali ne i s ljudima koji nisu imali razloga biti anksiozni.
