Franc Kafka i Milena Jesenska: Ljubav kojoj su se strahovi klanjali

Nevidljivi konci sudbine povezali su čovjeka genijalnog uma, čežnjivog i nesrećnog sa snažnom ženom koja nije odustajala od svojih ideala, ženom koja se perom borila protiv Hitlera, onom koja je zbog svojih stavova umrla u praškom logoru, onom koju je muzej „Jad Vašem“ u Jerusalimu proglasio za „pravednicu među narodima“ jer je pomagala Jevrejima u vrijeme Hitlerove nacističke vladavine. 

piše: Ilijana Božić

U toj nesvakidašnjoj ljubavi Franc Kafka je tražio spas od demona koji su razdirali njegovu dušu. Milena Jesenska poznavala je najdublje strahove i patnje s kojima je živio. U pisamima koja su razmjenjivali preplitali su se sreća i blaženstvo sa strahom i očajem, iz njih iščitavamo radost, snove, nadanja i maštanja ovih veličanstvenih stvaralaca. Kafka je napisao da je Milena živa vatra kakvu nikad ranije nije vidio.

Zahvaljujući prijateljima njihova prepiska je sačuvana i objavljena. Na osnovu tih pisama mnogi su tumačili Kafku i njegova djela. Kad su komunisti, nakon Drugog svjetskog rata, preuzeli vlast Milenu Jesensku su proglasili za izdajicu, a svaka priča o Kafki i njoj bila je zabranjena. Tek kasnijih godina počelo je više da se istražuje o njenom životu i da se pišu knjige posvećene njoj. Sačuvana pisma svjedoci su jedne vanvremenske ljubavi, ali i svjedoci talenta i straha koje je u sebi nosio Kafka, te snage i bojazni koje su činile Milenu Jesensku.

Kad je bio s njom i dopisivao se s njom svi njegovi strahovi su nestajali. U trenutku naleta straha Kafka bi samo pogledao u Jesensku i sva bol je iščezavala. Bila je njegova sreća i utjeha. Iako je bolovao od tuberkuloze i depresije kad je bio s njom mogao je ići kroz planine i uvijek bi mu bilo bolje. Franc Kafka i Milena Jesenska su se upoznali u jesen 1919. godine u Zlatnom gradu na Vltavi. U jednoj od praških kafana gdje su najčešće sjedili umjetnici Kafka je ugledao Milenu i zauvijek ostao opčinjen njome. Ona je tada došla u Prag na kratko. Jedna ovako čudesna ljubav nastajala je u gradu bajki, zamkova, astroloških simbola i legendi. Praške kaldrme i mostovi jedini danas čuvaju korake veličanstvenih stvaraoca kakvi su bili Kafka i Jesenska. U čaroliji ovog grada rođena je magija jedne od najljepših ljubavnih priča i prijateljstava.

Nakon tog susreta Kafka je odlučio da piše Mileni i poslao joj je pismo. Međutim, pisac nije dobio odgovor. Nije odustajao, pa joj je opet pisao predlažući da se vide negdje izvan Beča. Tada joj je pisao iz Merana, u aprilu 1920. godine prisjećajući se njihovog prvog susreta:

„Odjednom primjećujem da zapravo ne mogu da se sjetim nijedne određene pojedinosti na vašem licu. Samo vidim vašu figuru, vašu haljinu, dok se udaljavate između kafanskih stolova“.

Krajem oktobra te godine Jesenska je pisala Kafki kazujući mu da želi da prevodi njegove priče. Prva koju je prevela bio je „Ložač“, a potom su usljedila sve češća dopisivanja. U jednom od njih pisao je:

„Zašto mi govoriš Milena, o zajedničkoj budućnosti koje nikada neće biti? Da li je to upravo zato što je neće biti? U Beču još one večeri kada smo dotakli ovo pitanje, imao sam utisak da se stvari dešavaju kao da tražimo nekoga koga dobro poznajemo, ko nam je mnogo nedostajao i koga iz tog razloga nazivamo naljepšim imenima, ali nam odgovor ne dolazi; kako bi i mogao odgovoriti kad nije tu, toliko je daleko da se o tome samo sanjati može. Malo je izvesnih stvari, ali jedna od njih jeste da nikada nećemo živjeti zajedno, u istoj kući, rame uz rame, za istim stolom, nikada; čak ni u istom gradu. Umalo da nisam rekao da mi se to čini jednako izvesno koliko i da sutra neću ustati“.

Iz pisama koja je Milena Jesenska uputila Kafkinom najodanijem prijatelju Maksu Brodu saznajemo mnogo o samom piscu, ali i o ovoj velikoj ljubavi. Objašnjavala je Brodu da je za Kafku život nešto sasvim drugo od onoga kako svi drugi ljudi posmatraju.

„Kažete kako je moguće da se Franc plaši ljubavi, a da se ne plaši života? Ali ja mislim da je to drugačije. Za njega su novac, Berza, poslovanje sa devizama, pisaća mašina, potpuno mistične stvari, to su za njega najčudnovatije zagonetke prema kojima on uopšte nema isti odnos kao mi“.

Ona koja je poznavala tajne Kafkine osjetljive duše objašnjavala je da veliki pisac ne shvata najjednostavnije stvari. Kafka prema njenim riječima nije umio da stavi na lice čarobne naočari i da kroz njih gleda na život. Zapanjeno je gledao u sve ljudske postupke i nikada nije mogao da shvati. Kazivala je da ne postoji nijedno drugo biće koje ima toliku snagu i potrebu da dostigne savršenstvo, čistotu i istinu.

Kada su jednom prilikom otišli u poštu da pošalju telegram, on je prvo tražio prozorčić na šalteru koji mu se najviše sviđa i nikako nije mogao da razumije zašto ga šalju od šaltera do šaltera. A kada su mu vratili kusur on je prebrojavao, pa je onda zaključio da su mu vratili jednu krunu više. Onda je krenuo da je vrati gospođici koja je radila. Međutim, onda je ponovo prebrojavao i shvatao da je ta kruna ipak njegova. Tada nije znao šta da radi. Milena je pisala da to nije bilo zbog novca, nego zato što po njegovom shvatanju to nije bilo u redu. Kada su šetali zajedno ulicama, kada bi prošli pored prosjaka Kafka je jednoj prosjakinji dao dvije krune i htio da mu ona vrati jednu, a kada je ona rekla da nema, on je dva minuta razmišljao kako taj problem da riješi. Onda je odlučio da može da joj ostavi te dvije krune. Nakon samo par koraka osjetio je neraspoloženje i nemir.

„Njegova nelagodnost pred novcem gotovo je jednaka onoj koju osjeća prema ženama. Isto važi i za njegov strah od kancelarije“, pisala je Milena Jesenska.

Jednom kada joj je bilo teško preklinjala ga je da se vide, jer joj je bio prijeko potreban. Molila ga je svim srcem i dušom, a on se zbog toga mučio, noćima nije mogao da spava, pisao joj pisma iz kojih je isijavalo samouništavanje, ali nije došao nikada. Smatrala je da je to zato što nije htio da traži slobodne dane na poslu, jer je to za njega bilo mučno. Budući da ga je poznavala do kosti smatrala je da Kafka nije mogao da kaže direktoru da ide da vidi nju, a nije mogao ni da ga slaže jer nije mogao da laže. Objašnjavala je da je za njega svijet bio i ostao zagonetka.

„Ali, on nije kadar da laže, baš kao što nije kadar da se opije. Za njega nema ni najmanjeg pribežišta, nema utočišta. Zato je on izložen tamo gdje smo mi zaštićeni. On je poput nagog čovjeka usred gomile odjevenih ljudi“, pisala je Jesenska.

U jednom od pisama koja joj je slao pisao je: „Volim Tebe...kao što more voli sićušan oblutak na svom dnu..“.

Ali i: „Stalno hoćeš da znaš, Milena, da li te volim, međutim, to je teško pitanje, na koje čovjek ne može u pismu da odgovori. Kad se idući put budemo vidjeli sigurno ću Ti reći (ako mi ne otkaže glas)“.

Za vrijeme njihovog dopisivanja i upoznavanja Milena Jesenska je bila u nesrećnom braku, a Kafka je imao vjerenicu koju je ubrzo ostavio. Kada je shvatio da Jesenska neće napustiti muža prekinuo je dalje dopisivanje. Ona je naredne dvije godine neprestano odlazila u poštu i čekala, ali pisma više nisu stizala. O njemu je sve saznavala od njegovog prijatelja s kojim je vodila prepisku. U januaru 1921. godine pisala je Maksu Brodu,  uznemirena Kafkinim pismom koje je imalo smrtnosni prizvuk.

„Hoću da znam da li sam ja tako stvorena da Frank pati i da je patio sa mnom kao sa svim drugim ženama, do te mjere da se njegova bolest pogoršala i da je utočište morao da potraži u svojoj tjeskobi i da ja sa svoje strane moram da ičšeznem“.

Željela je da zna da li je ona kriva ili je sve u njegovom životu posljedica njegove prirode. Poznavala je sve njegove strahove bolje od drugih, ali ona je željela prizemni život, kako je sama napisala željela je život i djecu kao i sve žene.

„Tada sam bila obična žena poput svih žena na svijetu, mala ženka koju vodi instinkt. I otuda je došao njegov strah. Bio je u pravu. On o svijetu zna deset hiljada puta više nego svi ljudi na svijetu. Znam da me voli. Previše je dobar i previše stidljiv da bi mogao prestati da me voli“.

Kada su dopisivanja sa Milenom utihnula, Kafka je već bio veoma bolestan. Milene nije bilo da smiri njegove nemire. Te 1924. godine u sanatorijumu koji se nalazio u okolini Beča Milena Jesenska je tri sata prije smrti velikog pisca, došla da ga vidi, a da možda nije ni naslutila da je to posljednji put.

Ko je bila Milena Jesenska?

Foto: Google

U godini Kafkine smrti Milena Jesenska se razvela od muža i postala uspješna publicistkinja. Nesrećna u braku, u kojem je najviše vremena provela sama, dok joj je muž večeri provodio u kafanama sa nepoznatim ženama, ova sjajna žena nije odustajala. Utjehu je pronalazila u pisanju, novinarstvu i prevođenju sa njemačkog, francuskog i engleskog na češki jezik. Kretala se u krugovima češke avangarde gdje je upoznala i svog drugog muža arhitektu Jaromira Krejcara. U tom braku rodila je djevojčicu. Ono što je interesantno u njenom životu jeste činjenica da se priključila komunističkoj partiji, pisala reportaže o izbjeglicama i o situaciji u češkim pograničnim oblastima, ali i kritičke članke o Hitlerovoj Njemačkoj. Kada je Njemačka zauzela Čehoslovačku Milena Jesenska je počela da pomaže Jevrejima i da sarađuje sa ilegalnim časopisima. Zbog pomoći Jevrejima muzej „Jad Vašem“ u Jerusalimu 1995. godine ju je proglasio za „pravednicu među narodima“.

Stoga nije ni čudno što ju je Gestapo uhapsio u novembru 1939. Na dan hapšenja posljedni put je vidjela svoju tada jedanaestogodišnju ćerku. Deportovana je u koncentracioni logor Ravensbrik. Tamo se susrela sa Margaretom Buber-Nojman koja je postala njena buduća biografkinja i koja se sjećala kako je Milena bila požrtvovana i kako je u logoru uvijek svima bila pri ruci pružajući im podršku bez straha. Sa bolesničkog odjeljenja je krala komadiće papira da bi mogla da zapisuje podatke o logorskoj stravi i užasu. Prije nego što su je uhapsili, Milena je, predosjećajući tako nešto, u proljeće 1939. svom dugogodišnjem prijatelju Viliju Hasu predala pisma koja joj je upućivao Kafka. Has je pobjegao iz Čehoslovačke, a pisma je ostavio u Pragu gdje ih je i našao nakon oslobođenja zemlje. On je 1949. godine počeo da priprema pisma za objavljivanje. Međutim, trebao je da iz svih pisama ukloni mjesta na kojima se Kafka kritički osvrće na Jevreje. Zbog svježih rana, nakon nacističkih ubistava, nije bilo moguće da se objave takva pisma u kojima Kafka daje primjedbe na račun naroda koji je najviše stradao. Takođe, izostavljena su i mnoga mjesta na kojima se govorilo o tada još uvijek živim osobama kako ih ne bi to povrijedilo. Pisma su objavljena 1952. godine.

Zahvaljujući pismima koja su sačuvana, a koje je Milena iz logora pisala ocu, saznajemo koliko teško joj je bilo. Pisala mu je o sve jačim bolovima, hladnoći i gladi. Pisala mu je da joj pošalje toplu odjeću, ali i da svakodnevno navija sat koji je stajao iznad njenog kreveta jer je vjerovala da sve dok taj sat otkucava i njeno će srce kucati. Za to vrijeme zarobljeništva i mučeništva vodila je tajni dnevnik, u koji je sve bilježila, nadajući se da će ga objaviti kad bude na slobodi. Iz zapisa saznajemo da su joj za rođendan zatvorenice priredile iznenađenje tako što su joj na poklon predale malu maramu na kojoj je bio izvezen robijaški broj, malo srce od štofa i slona kojeg su napravile od četkice za zube. Otac joj je poslao paket sa lijekovima i sliku voljenog Praga. Iz pisama koja su uslijedila nakon toga shvatamo da se Milena počela bojati da Prag neće vidjeti više nikada.

Jedna od najtežih zima nastupila je 1943. godine. Zapisano je da je u logoru u kojem je bila Milena Jesenska u tom periodu boravilo 15 000 zarobljenica, te da se taj broj povećavao iz dana u dan. Koliko je mrtvih bilo pokazuje činjenica da su nadležni morali izgraditi još jedan krematorijum. Međutim, prema zapisima saznajemo da tada u logor dolazi novi ljekar koji je bio veoma odgovoran i brižljiv. Neki su tvrdili da je poznavao Mileninog oca, te da se zbog toga s mnogo pažnje brinuo o Mileninom zdravlju. Ustanovio je da Milena ima tešku upalu bubrega i da mora na operaciju. Nakon uspješne operacije Milena je dobila nadu da će ipak sve biti u redu. Međutim, nakon nekoliko mjeseci i drugi bubreg joj je otkazao i spasa više nije bilo. Umrla je 17. maja 1944. godine. Njen otac od bola nije mogao doći po njeno tijelo, valjda nije mogao da joj oprosti svojeglavost. Tijelo Milene Jesenske je spaljeno je u logorskom krematorijumu, a pepeo je rasut po obližnjem jezeru.

Foto: Google

Autor: Impuls