Dekonstrukcija „Seksa i politike“ na BL Art Festivalu

Status umjetnika višedecenijsko je pitanje. Imaginarno pitanje koje su osmislili sami umjetnici. Niko im nije ništa ni ponudio, a oni stalno nešto traže! Postoji li umjetnost uopšte? Ma znam! Umjetnost je sve ono što se dešava na festivalu. Toliko je dobro da su se svi kulturni radnici okupili da to plate. Pa neka se ljudi vesele! Samo hljeba i ljubavi, mili moji.

Piše: Isidora Branković

‘’Seks i politika’’ tema je ovogodišnjeg BL Art Festivala, koji se održava od 29. augusta u Društveno Kulturnom Centru ‘’Incel’’, pozicioniranom u krugu istoimene bivše fabrike -  tužnog spomenika socrealizma.

Analizirajući manifeste savremenog društva, dekonstrukcijom i razjedinjavanjem osnovnih uticaja na lični identitet na koje individualna jedinka ne vrši  uticaj, svakodnevica ostaje teška proizilazeći iz već utvrđenih društvenih pravila, otvarajući prostor za intenzivnu kritičku disertaciju.

Kroz različite forme izraza, umjetnički radovi koji objedinjuju ovogodišnji BL Art Festival, provociraju publiku i pozivaju je da kritički razmisli o ustaljenim uvjerenjima i pravilima koji kreiraju dinamiku i svijest savremenog društva. Fokusirajući se na pitanje roda, seksualnosti i identiteta, umjetnici osvjetljavaju kako društveni konstrukt i političke strukture oblikuju individualna iskustva.

Umjetnički radovi kojima publika ima priliku da prisustvuje propituju ustaljene društvene norme i konvencije, bilo kroz ironičan pristup, participaciju publike ili direktno suočavanje sa tabuiranim temama. Kroz ovaj pristup umjetnici izazivaju status quo. A seks i politika nikada nije bila vruća.  Muškarci imaju primarnu kontrolu nad društvenim, političkim, ekonomskim i kulturnim institucijama. Dominacija je izražena kroz različite društvene prakse i običaje te je prate i perpertuiraju odgovarajuće društvene ideologije. Patrijarhat ostaje čast i tradicija, a svako odstupanje predstavlja degradaciju svih onih plemenitih segmenata u čovjeku. I oko njega.

Istraživanje rodnog identiteta i diskriminacije u različitim kulturnim politikama jasno vidimo u radu ‘’U velu govora gorčine’’ umjetnice Ivane Ranisavljević. Povezujući prošlost i sadašnjost ukazuje na kontinuitet problema i generacijske traume kojom su žene izložene u različitim društvima i istorijskim periodima. Ivana Ranisavljević uključuje publiku u akciju tradicionalnog vezenja rečenica koje opisuju lična ili tuđa iskustva narušavanja ženskih prava i sloboda. Ove rečenice, izvezene na bijelom platnu, simbolizuju transformaciju individualnih bolnih iskustava u kolektivni kulturni iskaz i impuls za promijenu.

Rad Ivane Radisavljević

Rodna diskriminacija i kreiranje ličnog identiteta progovara i umjetnica Dunja Čorlomanović u svojoj instalaciji ‘’Pristojne cure ne voze kamione’’. Ona postavlja pitanje polne diskriminacije, individualiteta i prava na autentičnu odluku.

Pristojne cure ne govore o svojim problemima?  

Rad koristi oblike i boje znakova koji se po pravilu saobraćaja iščitavaju kao obaveštenja, upozorenja i izričite naredbe, čime se podseća na problem obaveza, normi i ustaljenog pogleda na svet u kome devojčica ili žena treba da se ponaša na osnovu generacijama propisanog obrasca. Patrijarhalno društvo predstavlja ograničavajući subjekt ne samo prema devojčicama i ženama, nego celokupnoj društvenoj dinamici.

Dunja Čorlomanović

Društvena pravila pod velom moralnih načela postavljena su na pijadestalan položaj u odnosu na individualne emocije i svijest. Generacijski stid postaje oblik afirmacije koji je propagiran u svemu što možemo da vidimo, osjetimo i čujemo. Stidimo se roditelja, učiteljice, one drugarice što stoji pored nas. Stidimo se ljubavnice. Volimo ljubavnika. Svejedno ‘’Šta god da se napravi biće kurac’’! Jana Jovašević kroz ironiju pristupa tabuiziranim odnosima seksualnosti i stida, izlažući publiku kao kreatora umjetničkog djela. Falusni oblici nikada nam nisu bili bliži? Jana Jovašević poigrava se sa granicama individualnog stida i kako nametnute društvene norme kreiraju našu seksualnost. Vršeći mentalni transfer, rad tako postaje svojevrsna psihološka igra, odnosno sredstvo ispitivanja i prevazilaženja različitih personalnih – emotivnih, erotskih ili artističkih -inhibicija. Upliv ličnog i kolektivnog nesvjesnog, umjetnost čini mjestom oslobađanja.

Rad Jane Jovašević

Uticaje na razvoj kolektivnog stida u individualnom identitetu istražuje Udruženje mladih i napaljenih u čijem sastavu su Teodora Arsić i Vanja Ivanović. Postajemo svjedoci ritualnog kupanja koje nas uvodi u prostor duhovnog, mirnog i sitog.

Molim za manje gađenja kod građana. Skinite se do kraja, stid je luksuzan, svako treba da se kupa jer voda nije skupa. Leđa treba dobro prati. Čistoća je borba, trljanje je obaveza. Telo burgiju traži jer nije obična kruška, najbolje se okupaš da te pere ruka snažna muška. U javnim kupatilima nema blama. Svlače se haljine i veš u cilju nege tela, pere se koža i svi organi reda. Telo se ne odvaja od oka, gledaj i iznutra i spolja, rana je duboka. Sila, lomi, cepa prska, tesno mi je korito biću drska.

Udruženje mladih i napaljenih

"Patos" istražuje prostor unutar neudobnosti i izloženosti, privatnog rituala i javnog performansa, ličnog stida i političkog akta, stavljajući ih u međusobnu interakciju. Stid proizilazi iz provokacije moći koji unosi kolektivni osjećaj strahopoštovanja.

Još uvijek ne znamo koga se to plašimo! Sebe? Ne, ne sebe. Televizora! I pornografije!

‘’Slavic Submission’’ kroz pornografski identitet publiku stavlja u ulogu aktivnog izvršitelja performansa propitujući kolektivno stanje svijesti i ono sirovo u svakom individualnom identitetu. Testiranje granica izdržiljivosti ostaje cjeloživotno pitanje, kreirajući uticaj društvenog, političkog i ličnog akta prema različitim psihološkim i fizičkim manifestima. Moć, kontrola i granice izdržljivosti? Luka Joksimović kreira mjesto introspekcije i refleksije, gdje se granice između umjetnosti i stvarnog života zamagljuju, otvarajući prostor za dublje razumijevanje ljudske prirode i društvenih dinamika.

A institucije ? A tek institucije!

Status umjetnika višedecenijsko je pitanje. Imaginarno pitanje koje su osmislili sami umjetnici. Niko im nije ništa ni ponudio, a oni stalno nešto traže! Postoji li umjetnost uopšte? Ma znam! Umjetnost je sve ono što se dešava na festivalu. Toliko je dobro da su se svi kulturni radnici okupili da to plate. Pa neka se ljudi vesele! Samo hljeba i ljubavi, mili moji.

The Radical Boyz koje čine Danilo Bursać, Mateja Marković i Aleksa Spasić, kritički analiziraju institucionalnu i birokratsku ulogu i njen uticaj na individualni identitet. Kroz participativni performans ‘’Dokumenta’’ oni intenzivno uključuju publiku koja postaje nosilac umjetničkog djelovanja samim ulaskom u prostor. The Radical Boyz postavlja pitanja o samoj suštini umjetnosti i kriterijumima koji određuju ulogu umjetnika ili još malo bliže - Ko je zapravo umjetnik? Istovremeno izlažući institucije koje (ne)legalizuju umjetnički status. ‘’Dokumenta’’ izazivaju pitanje autoriteta, legitimacije i vrednovanja umjetničkog djelovanja.  

The Radical Boyz

A kako smo društveno zatrovani piralenom? Prostor fabrike Incel nosi sa sobom tešku istoriju industrijske eksploatacije i ekološkog zagađenja. Presađivanjem biljaka, Nikola Tomić stvara novi kontekst za sjećanje na taj prostor, preobražavajući ga iz simbola degradacije u simbol obnove. Ova akcija takođe može biti viđena kao kritika prošlih i sadašnjih društveno-ekonomskih sistema koji su doveli do zagađenja i propadanja takvih prostora. Društvo je dinamična kategorija i uvijek je pronalazi način da se revitalizuje i opstaje. Ali šta se događa kada je društvo zatrovano piralenom?

A politiku itekako osjetimo? A seks? Seksa nam uvijek fali.  

Nikola Tomić