Početkom 1940. godine Pujol je odlučio pristupiti britanskim snagama, jedinoj sili koja, po njegovom sudu, rat nije htjela iskoristiti za implementaciju vlastitog totalitarističkog režima. Sada kada znate ponešto o Pujolu možda vas neće iznenaditi način na koji je odlučio pristupiti britanskoj vojsci – ušetavši u njihovu ambasadu i zatraživši da ga zaposle kao špijuna.
Već od ranog djetinjstva Joan Garcia Pujol, na neskriveni očaj svojih roditelja, dao je naslutiti da svijet u kojem je rođen nije za njega. Razvitku njegove neobične osobnosti, istini za volju, značajno je pridonio upravo njegov otac. Ovaj bogati vlasnik tvornice za proizvodnju boje svog je sina, naime, odgajao u vrlo liberalnom duhu. Ideje sekularnog humanizma, slobode, jednakosti u vrlo ranoj dobi tako su usađene u mozak dječaka koji je, sasvim neprilagođen surovim uvjetima poslijeratne Španjolske, bijeg od stvarnosti tražio u sanjarenju.
Ali, ne kao što to čine obična djeca. Joan je sanjario toliko često i intenzivno da je gotovo svakog dana upadao u nevolje jer bi zaboravio razlikovati maštu od stvarnosti. Jednom je prilikom tako, pretvarajući se da je vitez koji bježi od zlikovaca, na svojoj trokolici proletio kroz prozor očeve tvornice, a razbijeni komad stakla umalo mu je otkinuo glavu.
– Zamišljanje scenarija, priča, novih svjetova... Za mene to nije bila igra već puka potreba. Od najranijeg djetinjstva moj mozak je tako funkcionirao i, koliko god se opirao, naposljetku bih uvijek shvatio da je to nešto što ne mogu kontrolirati – napisao je Pujol o ovom neobičnom hobiju u svojoj biografiji.
Čak i kad je malo porastao, situacija nije bila ništa bolja. U katoličkoj školi u koju ga je poslala stroga majka zadržao se tek par godina, a nakon završetka školovanja zabilježio je toliko impozantnu količinu neuspjeha da bi je se, po svojoj prilici, posramili i Milanovićevi ministri. Do svoje 24. godine Pujol je kriminalnim poduzetničkim sposobnostima upropastio dva kina, knjižaru i farmu pilića da bi se naposljetku, kao ogledalo čitavog dotadašnjeg života, skrasio kao portir u bijednom hotelu s jednom jedinom zvjezdicom. U njemu je Pujol ipak našao svojevrsni mir te dane provodio uživajući u jedine dvije stvari koje su ga iskreno zabavljale – ćaskanju s neznancima i sanjarenju.
No, predratne godine u Španjolskoj nisu bile mjesto za sanjare. Sredinom tridesetih, naime, u ovoj je zemlji bjesnio Građanski rat u kojem se Pujol čudnim spletom okolnosti uspio boriti za obje strane – republikanske komuniste i Francove fašiste. I oba puta dezertirati. Zbog toga je čak proveo neko vrijeme u zatvoru iz kojeg je uspio pobjeći, ali je bio u tolikom strahu od nove regrutacije da je čitavu godinu nakon bijega proveo skrivajući se u malenom sobičku, gotovo bez kontakta s vanjskim svijetom. U tom periodu dotakao je životno dno i toliko je malaksao da uspio krivotvoriti osobnu iskaznicu i uvjeriti lokalnu vlast da je prestar za ratovanje. Imao je 25 godina.
Manje od 10 godina kasnije, ova malaksala nakupina neuspjeha u Velikoj Britaniji vodila je mrežu od 27 najboljih nacističkih špijuna od najvećeg Hitlerovog povjerenja. Pardon, mrežu od 27 potpuno izmišljenih špijuna od najvećeg Hitlerovog povjerenja iza koje je stajao jedan čovjek koji nikad nije vidio London, pravog špijuna niti je pričao engleski.
Kao dokaz da Pujol ne bi mogao nauditi mravu, kamoli čovjeku, neka posluži ova fotografija iz vremena kad je služio u republikanskoj vojsci
Početak najveće laži u povijesti
– Ja sam oduvijek bio Humanist, s velikim H. Tome me naučio otac. Više od svega sam cijenio čovjeka i njegovu slobodu, a iz dubine duše sam mrzio apsolutizam bilo kakve vrste, kako onaj komunistički, tako i fašistički. Kada sam vidio što Hitler radi u Njemačkoj osjetio sam potrebu da napravim nešto. Moj dom tada nije bio ugrožen, ali moj način razmišljanja je bio ugrožen. Da je Hitler pobijedio, slobodni svijet bi bio pokoren. Za mene to nije bio rat, već osobni obračun s Hitlerom – naveo je u svojoj biografiji Pujol razloge zbog kojih se odlučio aktivno uključiti u borbu protiv nacista.
No, tokom službe u Republikanskoj i Francovoj vojsci shvatio je da puška nije za njega. Bio je, recimo to blago, katastrofalan vojnik koji će kasnije reći kako mu je najveći vojni i osobni uspjeh u Građanskom ratu bio taj što za gadove s obje strane nije ispalio niti jedan jedini metak. Skromnih vojnih sposobnosti, Pujol je u svojoj ideološkoj borbi protiv Hitlera mogao iskoristiti samo jedno oružje koje je gotovo kao prokletstvo nosio čitavog života. Svoj sanjarenju sklon mozak.
Pokazat će se nekoliko godina kasnije, bilo je to jedno od najefikasnijih oružja koje su saveznici imali u ratu.
Početkom 1940. godine Pujol je odlučio pristupiti britanskim snagama, jedinoj sili koja, po njegovom sudu, rat nije htjela iskoristiti za implementaciju vlastitog totalitarističkog režima. Sada kada znate ponešto o Pujolu možda vas neće iznenaditi način na koji je odlučio pristupiti britanskoj vojsci – ušetavši u njihovu ambasadu i zatraživši da ga zaposle kao špijuna.
– Oh, vi ste kukavički vojnik koji ne zna pucati, vlasnik dva propala kina i knjižare te portir u nečemu što izgleda kao prenoćište za štakore? Baš takve trebamo u našoj špijunskoj službi! – rekao je, naravno, nijedan zaposlenik ambasade u povijesti te su Britanci Pujola sprašili iz svog ureda prije nego što je uspio izgovoriti svoje srednje ime. No, to ga nije sputalo. U narednim mjesecima još tri puta je pokušao postati britanski špijun, a najbliže što se približio novoj karijeri bila su ulazna vrata ambasade. S vanjske strane.
No, njegov prijezir prema nacistima bio je toliki da se, niti nakon četiri odbijenice, nije mogao pomiriti s činjenicom da će rat mirno promatrati sa strane. Ako već ne mogu postati britanski špijun, zaključio je tada, postat ću – nacistički!
I, prema svemu sudeći, bila je to prva ideja u njegovom životu koja je zapravo uspjela. Početkom 1941. godine kontaktirao je njemačku ambasadu te dogovorio sastanak s agentom kojeg je znao samo po kodnom imenu Federico. Pujol je na sastanak, prema vlastitim riječima, došao potpuno nepripremljen, ali je u trenutku kad je sjeo za stol s Federicom njegov maštanju sklon mozak počeo raditi u petoj brzini. U samo nekoliko minuta njemačkom agentu, posebno školovanom da uoči varalice, nabrajao imena i životne priče (potpuno izmišljenih) prijatelja iz diplomacije koje je spreman upregnuti za dobrobit Trećeg Reicha. Iako sumnjičav, agent Federico naposljetku je ipak pristao na novi sastanak, i to nakon što mu je Pujol pokazao putovnicu – dokument koji su u Francovoj Španjolskoj imali rijetki i koji je zaradio tako što je, radeći kao portir u onom bijednom hotelu, upoznao jednog bonvivana bliskog Francu koji mu je putovnicu priskrbio u zamjenu za par boca tada teško nabavljivog viskija.
Agent Arabel
Nakon drugog sastanka, Federico je Pujolu rekao da iskoristi svoje diplomatske veze i nabavi vizu za Britaniju. Pošto je Pujol veze s diplomacijom imao otprilike koliko i Sanader s poštenjem, morao se odlučiti za malo drugačiju taktiku. S putovnicom je otputovao u Lisabon (mjesto gdje su se izdavale vize) i tamo tumarao po kafanama dok nije upoznao izvjesnog Jamiea Souzu, diplomata iz Galicije kojeg je jedne večeri napio, krišom mu fotografirao vizu te je u roku nekoliko dana krivotvorio. Po povratku u Španjolsku ponovno se sastao s agentom Federicom koji je bio toliko impresioniran da je istog trena Pujola opremio s osnovnim špijunskim materijalom – nevidljivom tintom, predloškom za dekodiranje poruka, 3.000 dolara u gotovini i tajnim imenom. Tog dana Pujol postaje nacistički špijun ARABEL, a koliko mu je Federico vjerovao najbolje svjedoči prijevod njegovog novog imena s latinskog – „Uslišana molitva“.
Arabelov prvi zadatak bio je da emigrira u Veliku Britaniju i od tamo špijunira za naciste. Budući da mu je viza bila krivotvorena, Pujolu nije padalo napamet da riskira život putovanjem u Englesku već se skrasio u Lisabonu odakle je, koristeći džepni vodič kroz London, mapu londonske podzemne željeznice, telefonski imenik i knjige o Britaniji iz lokalne knjižnice, špijunirao za Abwehr – zloglasnu nacističku tajnu službu.
Iz svog doma u Lisabonu agent Arabel tako je počeo izvještavati o događanjima u srcu neprijateljskog teritorija, bez da je ikad nogom kročio u London i, najbolje od svega, bez da je znao engleski jezik. Zapravo, bio je toliko loš da nije znao niti osnove britanskog monetarnog sustava (u to vrijeme koristili su predecimalni sustav temeljen na funtama, šilinzima i penijima) tako da u izvještajima ne bi uspio niti zbrojiti troškove dvaju karata za vlak ili podzemnu, a nije poznavao ni osnove otočke kulture pa je nacistima znao pisati da „... bi ljudi u Škotskoj napravili sve za bocu dobrog vina“, nesvjestan da škotski alkosi gotovo isključivo piju viski. No, srećom za njega nitko od nacista nije primijetio ove elementarne pogreške i on je od 1941. svakodnevno u Berlin slao „povjerljive“ izvještaje o kretanju savezničkih trupa. Većina od njih bila je potpuno promašena, ali u ratom okupiranoj Europi bilo je toliko vojnih manevara da je po zakonu velikih brojeva ponekad jednostavno morao dojaviti točnu informaciju o kretanju kakve divizije ili konvoja.
Agent Garbo
Problem je samo bio što Pujol nikad nije znao koja će se od njegovih izmišljotina pokazati točnom. Iz tog je razloga u svom domu u Lisabonu počeo stvarati mrežu britanskih špijuna koji su navodno radili za njega. Sve informacije koje su se pokazale pogrešne, pripisao bi nekom „nepouzdanom mladom agentu“, a za sve točne informacije zasluge je pripisivao isključivo sebi. Bio je to jednostavan trik, ali i veoma koristan.
S vremenom se njegovo ime (jedino koje je uvijek davalo točne informacije) sve češće počelo pojavljivati u kriptiranim nacističkim porukama koje su saveznici presretali te je u jednom trenutku u britanskoj tajnoj službi zavladala prava panika jer su bili uvjereni kako imaju dvostrukog špijuna u vlastitim redovima. No, pravi interes MI5-a Pujol je izazvao kad je nacistima slučajno poslao lažan izvještaj o kretanju velikog broja savezničkih brodova prema Malti.
Već sljedećeg dana nacisti su aktivirali vlastitu flotu podmornica i ratnih brodova koja je plovila Atlantskim oceanom trošeći stotine tisuća dolara na gorivo zbog lova na konvoj koji se nikad nije makao iz matične luke. Shvativši da u svojim redovima nemaju izdajnika, već špijuna koji nacistima šalje lažne informacije, Britanci su uvidjeli Pujolov potencijal i čvrsto ga odlučili pronaći.
To se pokazalo malo težim zadatkom zbog proste činjenice da su ga tražili u Velikoj Britaniji. Nekoliko mjeseci trajala je bjesomučna potraga i vjerojatno nikad ne bi bila dovršena da se sam Pujol nije još jednom odlučio javiti Britancima. Ovaj put preko američke ambasade u kojoj su odmah shvatili kakvu priliku imaju.
Dapače, čim im je ispričao svoju nevjerojatnu priču prebačen je u London gdje je sa svojom mrežom imaginarnih špijuna nastavio naciste hraniti lažnim dojavama. Nacistički agent Arabel tada i službeno postaje dvostruki špijun, a impresionirani njegovim umijećem pretvaranja, čelni ljudi MI5-a daju mu ime po najpoznatijoj glumici tog vremena. Dvije godine nakon što ih je prvi put kontaktirao, Joan Garcia Pujol postaje tajni agent Garbo.
Kruna karijere
U Londonu je Pujol po prvi puta uistinu imao pristup tajnim podacima i ratnim planovima te je, u suradnji sa svojim britanskim partnerom, naciste hranio kombinacijom pravih i lažnih informacija. Bilo je tu dovoljno točnih informacija (od kojih su one najvažnije tempirane tako da u Berlin stignu prekasno za bilo kakvu akciju) da zadrži povjerenje nacista, i mnogo veći broj netočnih informacija zbog kojih su trošili dragocjene resurse.
Mreža od Pujolovih 27 alter ega tokom rata
S vremenom, Pujol je razvio mrežu od 27 potpuno izmišljenih špijuna od kojih je svaki imao vlastitu pomno razrađenu priču. Dječak koji je zbog sanjarenja umalo ostao bez glave, konačno je pronašao svrhu za svoj suludi talent. U Londonu je Pujol zapravo živio 27 različitih života, pišući po nekoliko opširnih izvještaja tjedno (prosječna poruka koju je slao u Berlin imala je 2000 riječi) u kojima je kroz dojave kretanju trupa razlagao živote agenata koji su živjeli samo u njegovoj glavi.
U to vrijeme svakodnevno je morao donositi odluke o tome što podijeliti s nacistima, a što ne. Ponekad, odluke bi bile pogrešne. Tako je jednom prilikom propustio dojaviti kretanje savezničkih trupa za koje je jednostavno morao znati. Za ovaj propust okrivio je jednog od svojih izmišljenih agenata koji se naglo razbolio, a da bi priču učinio vjerodostojnijom nekoliko tjedana kasnije čak ga je i pokopao te objavio veliku osmrtnicu u jednim londonskim novinama. Nacisti ne samo da su povjerovali u priču već su, na Pujolovo traženje, ucviljenoj udovici nesretnog špijuna neko vrijeme isplaćivali i penziju na ime preranog gubitka muža.
Do 1943. godine Pujol je slao toliko informacija i stekao toliko povjerenje u Abwehru da su nacisti prestali regrutirati nove špijune na tlu Britanije, a, pokazalo se nakon rata, u službenim dopisima učinak agenta Arabela uspoređivali su s „vojskom od 45 tisuća vojnika“. Njihova špijunska aktivnost u srcu neprijateljskog teritorija ovisila je tako gotovo isključivo o Pujolovoj imaginarnoj mreži od 27 agenata, a ovu činjenicu agent Garbo iskoristio je za najveći podvig u svom životu. Podvig koji će spasiti desetke, ako ne i stotine tisuća života i koji će ga učiniti najvećim dvostrukim špijunom u povijesti.
Armija od milijun izmišljenih vojnika
Drugi svjetski rat lagano je ulazio u petu godinu trajanja, a gubici na obje strane mjerili su se u desecima milijuna. Saveznici su upravo planirali najveću vojnu invaziju u povijesti, pomorski desant koji će u povijesti ostati zapamćen kao „Dan D“. Uspjeh iskrcavanja na europsko tlo uvelike je ovisio o faktoru iznenađenja. Saveznički stručnjaci, naime, dobro su znali da se akcija vrlo brzo može pretvoriti u krvavi fijasko ako ih Hitlerove snage dočekaju spremne. No, problem je bio što je akciju takvog intenziteta bilo gotovo nemoguće držati u tajnosti. Hitler je morao znati da Saveznici napadaju, ali ključ je bio u tome da bude siguran kako iskrcavanja neće biti u Normandiji. U to ga je mogao uvjeriti samo jedan čovjek. Propali student, farmer, biznismen, vojnik i sanjar s 27 identiteta – Joan Garcia Pujol.
Danima prije početka invazije Pujol je nacistima slao poruke o gomilanju snaga na Otoku, a kako se „Dan D“ približavao sve češće je kao mjesto iskrcavanja spominjao Pas-de-calais, francusku pokrajinu udaljenu više od 200 milja od Normandije.
Samo večer prije savezničkog iskrcavanja, svjestan da će nacisti primijetiti više od 2000 brodova na putu za ovu pokrajinu, Pujol je preko radija kontaktirao nacističku obavještajnu službu. I tu mu se po prvi puta u životu sreća istinski nasmjehnula. Prvi kontakt pokušao je ostvariti nešto iza ponoći i s nacistima je planirao podijeliti vrlo šture informacije. No, neki lijeni nacistički agent na svoje mjesto došao je tek pred zoru. Hineći ljutnju, Pujol je, svjestan da iskrcavanje samo što nije krenulo, iznio brojne detalje operacije i tako svoje kolege s njemačke strane uvjerio da je predan „njihovoj stvari“. Njegov izvještaj je bio toliko točan i detaljan da nije bilo nikakve sumnje kako je vrhunski špijun, no Pujol je u priču o iskrcavanju dodao još jednu sitnicu – Normandija je samo mamac, a na Otoku se oprema vojska od milijun vojnika koja samo čeka da nacističke snage zagrizu kako bi krenuli u pravu invaziju na Berlin.
Tjednima prije invazije Pujol je marljivo pripremao najveću prijevaru u povijesti. U blizini grada Dovera je, uz pomoć MI5-a, stvorio FUSAG (First United States Army Group) – potpuno izmišljenu vojnu armiju od milijun ljudi pod vodstvom čuvenog američkog generala Pattona, a da bi ova laž djelovala uvjerljivije na širem teritoriju oko grada postavljeni su deseci tisuća lažnih bolnica, skladišta, tenkova i aviona na napuhavanje. Čak i naftna platforma kraj koje su velikim ventilatorima dizali prašinu u zrak da nacisti pomisle kako stotine kamiona odvoze zalihe goriva. Za vojne brodove na napuhavanje.
Samo nekoliko dana nakon invazije Pujol je svojim „šefovima“ u Berlinu poslao na desetke hitnih poruka u kojima ih još jednom uvjerava kako je Normandija samo mamac. Prilikom otvaranja službenih ratnih arhiva pokazalo se da su najmanje 62 Pujolova izvještaja označena kao „izrazito vjerodostojna“ i uključena u najviši vojno-obavještajni arhiv na temelju kojeg je Hitler donosio sve strateške odluke u ratu. Sva 62 izvještaja sadržavala su informacije o navodnom iskrcavanju u Calaisu, a za svoju predanost u otkrivanju savezničke strategije Pujol je nagrađen Željeznim križem – najvišim vojnim odlikovanjem u nacističkoj Njemačkoj kojeg je potpisao osobno Hitler.
Sasvim nesvjestan da je zbog njegove laži čak dva mjeseca nakon Dana D u blizini Calaisa držao dvije zloglasne Panzer i čak 19 pješačkih divizija. Da su kojim slučajem, kako je planirano, poslane u Normandiju, saveznički gubici ne samo da bi bili neusporedivo brojniji, već je veliko pitanje bi li se čitava operacija pretvorila u krvoproliće koje bi preusmjerilo tijek rata.
Netom prije završetka rata Pujola je kralj George VI odlikovao Redom izvrsnosti Britanskog carstva i time je, koliko je poznato, postao jedini čovjek koji je u Drugom svjetskom ratu zaradio najviša odlikovanja na obje sukobljene strane.
Nijemci su mu na ime špijunskih izdataka za izmišljenih 27 agenata isplatiti više od četiri milijuna današnjih dolara.
Nakon rata, zbog straha od osvete preživjelih nacista, lažirao je vlastitu smrt i pobjegao u Venezuelu gdje je se sa zarađenim novcem otvorio kino i nekoliko knjižara. Sve su propale. U Europu se vratio samo jednom, 1984. godine, na 40 obljetnicu iskrcavanja u Normandiji kad se po prvi put susreo s mnogobrojnim ratnim drugovima koji su ga znali samo po kodnom imenu.
Agent Garbo gotovo sat vremena plakao je gledajući grobove vojnika koji su 6. lipnja 1944. poginuli u Normandiji, sretan jer je svoj osobni rat protiv Hitlera dobio, ali slomljen jer je po prvi puta vidio o kolikim sudbinama su njegove laži odlučivale. Agent Arabel, dvostruki agent Garbo i njegovih 27 alter ega ostat će zapamćeni kao najmoćnija mreža izmišljenih špijuna u povijesti. Njen tvorac, Joan Garcia Pujol, ostat će upamćen kao ono što je najviše htio – čovjek.
Iako je, prema vlastitom priznanju, svojim suludim talentom mogao prevariti koga god je poželio, u životu ga je iskoristio za samo jednu stvar – da napakosti nacistima. Takav je bio Joan Garcija Pujol, sanjar koji je spasio svijet za koji nije bio rođen, Humanist s velikim H.
