Čitam ovih dana esej komentatora New York Timesa Breta Stivensa (Stephens), naslovljen „Odumiruća umjetnost neslaganja“ – zapravo tekst njegovog predavanja u nedavnoj svečanoj prilici na Institutu Lowy u Sidneju – i, iako su njegove refleksije osvrt na aktuelne krajnosti u američkom društvu, prepoznajem ljude, prilike, odnose, karaktere i netrpeljivosti koje dominiraju u našim podnebljima.

Svejedno, monetarna unija se suočava sa bar dva problema. Jedan je nedostatak podrške u fiskalnoj politici jer evropska monetarna unija nema budžet. Drugi je nedostatak političke podrške jer ne postoji predstavničko telo za zemlje članice evrozone. Tako da postoji problem efikasnosti monetarne politike u nedostatku fiskalne podrške, kao i problem legitimnosti jer postoji parlament Evropske unije, ali ne i evrozone.

Todorić pokazuje simptome tipične kapitalističke senilnosti. Međutim, u previše političkih šupaka se on morao uvući kako bi trasirao svoj ‘put do uspjeha’, da bi poslije svega – samo zbog toga što je mnoštvo političara u međuvremenu rovarilo kroz njegovo debelo crijevo – taj rudarski posao bio olako zaboravljen

Šta su uopšte Kurdi u ovom rasporedu snaga unutar velike svjetske politike, među već pomenutima, ali i Rusima, Iranu, Kini? Zapravo kolaterala, nažalost kao uvijek. Neko ko uspješno obavi posao za druge i biva napušten. Gdje je tu pravda na koju se naivni i prevaranti pozivaju. Nema je i ogromno je pitanje može li je u današnjem sistemu vijednosti uopšte još biti. Može li tako dovijeka? Teško. Ima li tu onda nešto izvjesno? Ima. Evo se jedan poslovno-krvavi ciklus na Bliskom istoku privodi kraju, ovako ili onako. Ne može ni tamo dovijeka, a valja rušiti dalje. I nafta prolazi, a plin curi na pogrešne strane. Propituju se zato uslovi za otvaranje novog kruga borbe u ime kobajagi »ljudskih prava«. Testira se Koreja, ali Bliski istok s potencijalno uvučenim Iranom, Irakom, Turskom, već potpuno nekontrolisanom Rusijom, sve moćnijom Kinom i susjedima, vazda je sigurna krvava karta.

Davne 2013, u poslednjem zatišju pred buru, tadašnji predsednik Evropske komisije Jose Manuel Barroso najavio je novi projekat. Bilo je to pre izbegličke krize, pre ruske invazije na Ukrajinu, pre brexita, pre terorističkih napada u Parizu, Briselu, Londonu i Barseloni. 

Malograđanska lojalnost i banalnost zla

Milost bez granica danas postaje model i način rješavanja socijalnih prava, zdravstvenih problema, školovanja: svugdje ovisimo o milosti, umjesto da zdravstvo, školstvo i minimalni dohodak smatramo pravom. Stanje u kojem se nalazimo danas stanje je u kojem je “svatko dužnik odgovoran prema kapitalu”

Ja vas molim, bacite sve te školske udžbenike u pizdu materinu, i zajebite ih i ne idite više u takve škole. Hoće da naprave monstrume od vas i da zamrzite one narode sa kojima smo nekada bili zajedno, a koje vi još niste ni upoznali. A kakvih sjajnih likova danas imaju Slovenci, Hrvati, Muslimani, Albanci…

Nedavni je govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Pazinu na svečanoj sjednici u povodu Dana Istarske županije, 74. obljetnice donošenja Pazinskih oduka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom te 70. obljetnice Pariške mirovne konferencije, ponovno (nepotrebno) uzburkao duhove i potaknuo povijesne rasprave, reakcije , obilježene i s jedne i s druge strane. Teza o ulozi istarskog svećenstva predvođenog monsinjorom doktorom Božom Milanovićem izazvala je negodovanje, ali i ponovnu nepotrebnu raspravu, koja se nastavila putem društvenih mreža.

Sarajevom danas, nešto više od dvije decenije nakon rata upravljaju politički idioti koji na imenovanje studentskog doma na Palama po Radovanu Karadžiću ili na mostarske ulice  nazvane po Budaku ili Francetiću imaju adekvatan odgovor, a taj odgovor nije Goran Čengić.